"Šuti, Lenka, ovu predstavu režiram - ja!", Šerbedžija će nadglasavajući buku motora broda kojim početnički nesigurno upravlja njihova kći. Smiju se redateljica i glumci na gliseru, isplovljavamo s Velikoga na Mali Brijun. Rade kćerki Nini objašnjava kako što lakše okrenuti brod koji ljulja za sad još diskretan maestral, govori joj kako usmjeriti pramac prema otoku prekoputa gdje je na austrougarskoj tvrđavi devetnaesto ljeto zaredom Ulysessova pozornica.
U kamenoj utrobi Minora ovog srpnja postavljaju "Tko se boji Virginije Woolf". Lenka, redateljica, i Rade, glumac, stvaraju predstavu o dva životom i osobnostima parova nagrižena, možda sve do kosti izgrižena braka u kojoj se iz scene u scenu gule slojevi teških odnosa punih nezrelih, promašenih očekivanja prema partnerima, frustracije vlastite nerealiziranosti, kompromisa na koje su pristali a koji su ih kasnije stigli kao lihvarske kamate na neplaćene račune što prijete postati im ovrhom nad smislom te bračne zajednice.
Sat vremena kasnije na Malom Brijunu u odijelu iz 1950-ih, nezakopčanih rukava što mu plešu ispod sakoa, glumac šeta pozornicom. Pogleda prema kostimografkinji: "Košulja mi je tri broja prevelika!", "Nemamo još ni donji veš. Sve će biti gotovo do ponedjeljka", djeluje posve pouzdano kad to kaže iskusna Bjanka Adžić Ursulov makar scena izaziva smijeh okupljenih.
Soba kao scena
Šerbedžija s mladim kolegom, Milanom Marićem iz Beogradskog dramskog pozorišta, kućom s kojom Ulysses u koprodukciji postavlja komad Edwarda Albeeja, prolazi dio čina u kojem su na sceni njih dvojica sami, gotovo pa poluspontano, koriste vrijeme dok još kratko čekaju da glumicama naprave frizure.
Neobično je na trenutak, naviknutima na velike ansambl predstave i klasike koje je Ulysses postavljao na Brijunu, priviknuti se na, na tom vremenima uglačanom kamenu, stavljen interijer građanske primaće sobe s polovice prošlog stoljeća.
Minimalistička skelet polica za knjige, sofa i dvije fotelje, pripadajući im stol ispod kojega su tri hrpe knjiga što će se kasnije pretvoriti u oružje. Scenografiju potpisuje Stefano Katunar. Podno smokve što raste pored zida Minora Katunar je smjestio šank, te noći ispiti će puno alkohola u stanu sredovječna bračna para, Georgea, izvanrednog profesora povijesti, i Marthe, koju igra Katarina Bistrović-Darvaš, Georgeove supruge i kćeri dekana sveučilišta u američkoj provinciji u kojoj se događa radnja.
Kasne su pedesete, rat je minuo, dok su muškarci bili na fronti žene su izašle iz kuće, počele masovnije raditi, preuzele i neke muške poslove, zauzele pozicije.
"No, pedesetih dolazi novi val konzervativizma upakiran vrlo vješto u marketing američkog sna idealne obitelji, u kojem je čak i obrazovanim ženama glavni san dobro se udati, njihovo ispunjenje ide kroz uspjeh njihova supruga, kroz podršku mužu", kontekstualizira Lenka Udovički.
Redateljici je, pripovijeda, bilo najteže uhvatiti "način na koji se u ovom komadu preklapaju tragično i komično, gdje se u formi jedne pijane večeri druženja dva bračna para iz čina u čin ide sve dublje i dublje. Pazila sam pronaći tu putanju, a da ne prenagazimo, da ne stanemo na tešku notu. Albee je to genijalno napisao i zato se možemo i zabavljati i smijati dok se ispod površine događaju bolni procesi i razotkrivanja trauma koje nosimo i koje krijemo. On u svim svojim komadima preispituje odnos istine i laži, ima elemente apsurda iza kojih stoji duboko poznavanje ljudskih slabosti, a pristupa im na duhovit način. Ima on u sebi nešto od Čehova."
"Ja sam doktor povijesti, imam sve ono dipl., dr., prrrr, ali Martha ističe da nisam voditelj katedre", govori Šerbedžija, pripiti George, svojem mladom kolegi sa sveučilišta. Za sebe će da je on "jedan od najvećih promašaja u povijesti". Ili to kaže Martha? Jer, George jest razočaranje. Njezino. Njegov "neuspjeh" je i njezin.
Ima li u toj Marthi i Albbejevu tekstu, koji općenito dobro funkcionira i u današnje doba, gotovo pa je suvremeno pismo, ima li u njima ipak u suvremenost iz tih kasnih pedesetih neprenosivih momenata?
"Mislim da je najveća razlika između onog doba i današnjeg što se danas žene lakše mogu rastaviti, izaći iz lošeg braka i što uspjeh žene ne ovisi samo o muškarcu s kojim ona jest. Žena ima svoju karijeru i svoj put. U to doba, bez obzira na obrazovanje žene, njihov je uspjeh ovisio o suprugu, od tuda i Marthina frustracija Georgeovim neuspjehom, jer da je ona imala mogućnosti kao on, ona bi bila uspješnija", kaže Bistrović-Darvaš.
"Ovaj komad u meni je izazivao strašan otpor, nikad ne bih izdržala biti u tako zagnojenim odnosima kao Martha. To mi je dosta strano. Iz takvih odnosa, ako mogu, ako nije riječ o obitelji, kolegama, dakle ljudima koje ne biramo, izlazim odmah", dodaje.
Agresivna igra
Zanimljivo je da međusobni odnos tih dvaju likova što ih igraju Bistrović-Darvaš i Šerbedžija doživljavaju bitno drugačije. "George je samotnjak i u toj je samoći pronašao sebi srodnu dušu, Marthu. Oni su apsolutno dvije srodne duše, bez obzira što je ona egzaltirana, a on introvertiran, ali oni se nadopunjuju i to dobro znaju", tako to vidi Šerbedžija.
Čemu onda ta emocionalno naporna, na momente unatoč Albeejevoj duhovitosti gotovo pa iznurujuća, agresivna igra u kojoj dok jedan supružnik u nadmetanju i izrugivanju proziva drugoga redovito otkriva vlastite duboke frustracije? "To Martha i ja tako ponekad razgibavamo još ono malo duha što nam je preostalo", Šerbedžija mi odgovara posluživši se Georgeovim citatom. "Eto, vježbaju taj duh da ostanu duhoviti i posebni. To je velika ljubav u kojoj ima i velike netrpeljivosti, i prijateljstva i velikog neprijateljstva, tako da je to jedan zamršen komad", nadoda.
Proba je počela za bijela dana, pada noć, jato galebova prelijeće tvrđavu, razigra se iznad glumaca, nad pozornicom. Dok Bistrović-Darvaš u donjem rublju, kao Martha, sama na pozornici, puzi po podu, za monologa uvjerljivo dočaravajući duševne ponore, redateljica zagrize poklopac kemijske olovke pa u bilježnicu zapisuje par natuknica.
"Pokvarena djeca sa svojim tužnim igrama skakuću kroz život", izgovara George jednu od suštinskih rečenica komada o nezadovoljnim ljudima koji svoju gorčinu izlijevaju po drugima. Nešto kasnije Šerbedžija komentira upečatljivu repliku svojega lika: "Ma, to je jedna od njegovih izmišljotina, George je duhovit čovjek, zanimljivo se izražava, a Martha uživa u njegovoj duhovitosti. Oni se zapravo duboko vole i ne mogu jedno bez drugoga, tu su šašavu noć proživjeli i neke nevjere, a opet ostaju zajedno. U toj jednoj noć možda su i ostarjeli. Jer, starost se dogodi, nekoga pogodi u četrdesetoj, nekoga bitno kasnije, ne može se starost planirati, to je jako individualno. Svaki čovjek ima svoj kalkulator vremena."
Četiri lika
Za koji će dan Šerbedžija napuniti 73. Ne uspijevam se suzdržati da ga tako bučna i energična ne upitam gdje je njegova starost. Nazire li se uopće? "Imam svoj brojač vremena. Siguran sam da moje minute i sati duže traju nego mnogim ljudima. Više je u te minute i sate stalo."
Četiri su lika na pozornici, drugi bračni par, Nick (Milan Marić/Ljubomir Bulajić/Martin Grđan) i Honey (Romina Tonković/Nika Ivančić), bitno mlađi po godinama i bračnom stažu, stižu žovijalno, ponešto se ipak ženirajući što u goste gotovo posve nepoznatim ljudima dolaze usred noći.
Nick je nova akvizicija sveučilišta, profesor biologije, a žena mu, što reče Martha Georgeu "neko beznačajno stvorenje, ravna k'o daska". Nakon nekoliko sati, Nickova do maloprije stidljiva i plaha supruga završiti će na zahodu namigujući boci konjaka, a Martha igrajući se flašama i ledom. "Sjedi, mali, smiri se, nisi ti ništa bolji od ostalih", zaključiti će naposljetku Martha i dalje valjajući se po podu. Dok se bjelasaju njezine gole butine, s ponešto gađenja gleda mladog profesora koji ju je do prije trenutak-dva ganjao preplavljen strašću, "pritom malo misleći i na svoju karijeru".
Krize
Govoreći kako je rastao komad, Udovički će veselo: "Imali smo brojne krize, ja sam u jednom trenutku mislila da je to zadnji komad na svijetu koji bi bračni par smio raditi zajedno. Pitala sam se hoćemo li skupa Rade i ja dočekati premijeru, jer naravno da kad uđete u jedan komad, on postane i dio vašeg života. To ima i zabavnu notu, jer posljednjih tjedana svako malo privatno između četiri zida iskače 'Tko se boji Virginije Woolf', počeli smo komunicirati kroz replike Georgea i Marthe i više se ne zna kad smo u komadu kad smo van komada", stane, mota cigaretu pa će dalje: "Ali, taj komad i razdrma čovjeka, dotakne bolna mjesta i strahove koje nosimo u sebi. Kad na probama pričamo o Marthi i Georgeu, znaju se razviti diskusije u kojima osjetiš da si počeo iznositi i dio svoje intime koja je time teža što je i tvoj partner tu. No, mislim da smo imali dovoljno duha i snage da uđemo i u takve situacije. Bilo je nekih scena i momenata u predstavi oko kojih su se dugo vodile bitke. Na kraju smo se dogovorili: OK, neka za tebe ovaj moment znači jednu stvar, za mene drugu, a publika će imati svoje mišljenje. Recimo, ja imam neku svoju teoriju da je Martha te noći zapravo prvi put Georgeu nevjerna i da ona zaista bude s Nickom, dio ekipe predstave smatra da to nije točno. Jer Martha govori o nekim ranijim nevjerstvima, ali to može biti i na nivou imaginacije, mašte. Tu je Albee zanimljiv, pitaš se što je i što nije nevjera…"
Kako pada temperatura u utrobi tvrđave na drvenom skeletu amfiteatra ekipa oblači duge rukave.
Redateljica se iz gledališta zadovoljno smije na n-tu Marthinu primjedbu Georgeu. Umorna Martha dometne: "Ajde, George što čekaš?"; pita ga prije još jednog obračuna pri kraju predstave. "Čekam Martha samo da prođe ovaj avion", snalažljivo je Šerbedžija Katarini Bistrović-Darvaš, pa u tom trenutku avion što na putu za pulski aerodrom bučno prelijeće Mali Brijun postaje dijelom predstave, a nepoznat pilot redatelj koji načini dramsku pauzu.