PREMIJERA U HNK

MADAMA BUTTERFLY: Izvrsna Valentina Fijačko Kobić u glazbenoj priči o mladoj prevarenoj gejši

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 28.10.2019. u 08:11

Nakon prvog pomalo i operetnog čina, pjevačica preuzima sve konce u svoje umijeće, sve ostale uloge tek su u nužnoj funkciji radnje

Može li selfie na sceni promijeniti vizuru jedne tradicionalne u suvremenu operu? Treba li i danas s Puccinijevom “Madamom Butterfly” plakati onako kako to već 115 godina običava armija sentimentalnih ljubitelja glazbene scene?

Napokon, što se još može dodati ili oduzeti glazbenoj priči o mladoj prevarenoj gejši i njezinom neumitnom putu u okrutni ritualni suicid? Pitanja su to koja otvaraju, ali ne i zatvaraju novo zagrebačko uprizorenje (premijera 25. listopada) možda i najpopularnijeg majstorova djela koje će svaka operna kuća objeručke uvrstiti u repertoar samo ako ima moćnu interpretkinju naslovnoga lika.

Zagrebačka je opera od 1910. godine u više od četiri stotine izvedbi imala toliko gospođa leptirica da ih je teško i nabrojati, a među njima, u vremenu bližem našemu, i jednu pravu Japanku Michiko Sunaharu, u Tokiju nagrađenu za Cho Cho San proslavljenu Ljiljanu Molnar-Talajić, veliku svjetsku zvijezdu Martinu Arroyo, snažno kreativnu Mirku Klarić, porculansko potresnu Nadu Ruždjak... Danas ima Valentinu Fijačko Kobić u svakom segmentu ove iscrpljujuće i vrlo osjetljive, možda i najteže uloge mladodramskog sopranskog repertoara, izvrsnu interpretkinju.

I s te je strane programski odabir “Butterfly” doista imao razloga, to više jer je od zadnje zagrebačke premijere prošlo 19 godina, uz tek dvije gostujuće izvedbe ostvarene u koprodukciji s Macerata Opera Festivalom 2016. I tu zapravo počinje problem jer je predstava iz Macerate prvi put na našoj sceni glasno i jasno odgovorila na pitanje može li se ova opera udaljiti od uobičajene tradicijske egzotične razglednice “Made in Japan”, može li se i koliko osuvremeniti a da pritom ne dira ni dramu ni glazbu.

 

Promašen ugođaj

Može, priđe li joj se promišljanjem manje je više unutar njenih vrlo osebujnih koordinata u čijem je sjecištu samo drama naslovne junakinje, nipošto psihologiziranje okoliša scenom, kostimom, spomenutim selfijima i još po nekom nezgrapnosti kakve u novu zagrebačku “Butterfly” donosi režija Andree Cignija i njegov tim likovnih suradnika. Vizija redatelja objašnjena u programskoj knjižici operu smješta u današnje vrijeme, u čudnu šumu divovskoga drveća, u kućicu koja se po sceni šeće (zašto?), u ružne, prosto izgledajuće kostime, u nevješto muvanje zbora u prvome činu, u ometanje glazbe tamo gdje je drama ona sama po sebi (u intermezzu leti zmaj odjeven u američku zastavu, a ni Cho Cho San nema mira u snu kao ni publika koja umjesto da sluša glazbu gleda nekakvu srceparajuću video projekciju), čak je i ljubavni duet više nalik hrvanju nego onom što bi po Pucciniju trebao biti...!

Ugođaj je posve promašen, natrpane pojedinosti odvlače pozornost od glazbe, dramatika je u drugom, trećem planu osim ako je ne simboliziraju povremene zlokobne maske, no sve je to jako udaljeno od asketske čistoće unutarnjeg života i konačne smrti Butterfly. Ali čudo se ipak događa jer Valentina Fijačko Kobić nakon prvog po malo i operetnog čina u nastavku do kraja preuzima sve konce u svoje umijeće, u blistav glas sjajnih visina i piana, u savršeno logičnu interpretaciju teksta, u pritajenu dramu bez i malo patetike, u brojne detalje koji od lika iz partiture čine ženu s kojom možda nećemo plakati, ali ćemo životno suosjećati.

 

Njezina je Butterfly upravo toliko emocionalna pa i današnja u svemiru izigranih žena da uspijeva poništiti sve što bi je moglo omesti, ili iznevjeriti lik i autora.scenske ekshibicije  Sve ostale uloge tek su u nužnoj funkciji radnje: Konzul plemenite fraze Ljubomira Puškarića, vrlo agilna, ali i decentna sluškinja Suzuki Sofije Ameli Gojić, zvonak tenor ženidbenog posrednika Ive Gamulina, svi do najmanje uloge članovi su ansambla osim gostujućeg tenora Angela Fiorea čiji je Pinkerton ostavio mlak dojam. Pinkerton doduše jest najnesimpatičniji tenorski lik uopće, no naša je nova Butterfly zaslužila glasovno boljeg!

Uz Cho Cho San glavnu ulogu u ovoj operi ima orkestar, možda i više nego u drugim Puccinijevim od reda majstorski instrumentiranim operama. Fini plet japanskih glazbenih idioma i već pomalo rastočen svijet klasične operne melodike prepun je detalja koji crtaju i opći štimung i konverzaciju i unutarnji svijet Butterfly. Mnoga glazbala osobito drveni puhači sudjeluju kao protagonisti, a ukupnost zvuka ključ je drame. Dirigent Marcello Mottadelli dosta je od poželjnog i ostvario, nakon prvog donekle zvukovno valjajućeg čina, drugi i treći imali su akcentuiranu dramsku energiju kao što je i zbor obavio korektnu zadaću. Ipak i dalje zamjeram dirigentima, a zapravo ih ne razumijem, kad dopuštaju scenske ekshibicije u strogo orkestralnim ulomcima! Počelo je s režiranim uvertirama, sada su na redu segmenti koji vlastitim jezikom sudjeluju u priči, što bi moglo slijediti samo da bude drugačije od autorskoga izvornika?

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo