PREMIJERA 13. LISTOPADA

MAGELLIJEVA OTVORENO BISEKSUALNA 'MAČKA NA VRUĆEM LIMENOM KROVU' Williams nam pokazuje da su se od 50-ih godina do danas društvene okolnosti pogoršale

Davor Pongracic / CROPIX

Redatelj Paolo Magelli

 

Redatelj Paolo Magelli (71) sjedi u prvom redu i promatra glumce na sceni. Zaustavlja ih, ispravlja, u jednom se trenutku penje k njima kako bi pokazao trenutak kada se Milan Pleština, koji tumači ulogu tate Polita, treba dramatično baciti u naslonjač.

Čini se kao mala gesta, pomišljamo gledajući ga kako se spušta u gledalište, no nakon što Pleština izvede taj mali pokret, ostajemo iznenađeni. Takva sitnica posve je promijenila scenu koju smo gledali.

Magelli nemilosrdno teše zadnje detalje uoči premijere “Mačke na vrućem limenom krovu”, koja će u zagrebačkom HNK biti izvedena 13. listopada. U ulogama Maggie i Bricka nastupaju Zrinka Cvitešić i Filip Vidović, mama i tata Polit su Ksenija Marinković i Milan Pleština, Brickovog brata i njegovu ženu glume Dušan Bućan i Ana Begić, velečasni Tooker je Livio Badurina, a doktora Baugha glumi Goran Grgić. U predstavi nastupaju i pjevači Lucija Jelušić, Stefano Surian, Josip Roša te petoro djece. Prijevod je napravio Ivo Juriša, dramaturginja je Željka Udovičić, a glazbu potpisuju Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević.

Obiteljske tajne

Priča o obitelji bogatog vlasnika plantaži pamuka u Mississippiju, kojem liječnici i obitelj lažu da ne boluje od raka, zapravo pokazuje kako je ispod sjajne površine mnoštvo skrivenih problema: njegov sin Brick odbija spavati sa svojom ženom Maggie, spavao je s najboljim prijateljem Skipperom (koji je počinio samoubojstvo), neprestano pije... Nijedan od likova koje je Williams zamislio nije oslobođen barem dijela krivnje, kaže nam Magelli dok sjedimo u praznom gledalištu. Glumci su napustili scenu, radnici su je razmontirali, a proba je završila.

Zagreb, 071018. HNK.
Kostimirana proba predstave Macka na vrucem limenom krovu.
Na fotografiji: Ana Begic, Filip Vidovic.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
CROPIX

Kostimirana proba predstave Mačka na vrućem limenom krovu. Ana Begić, Filip Vidović.

 

Protiv malograđanštine

- Ovaj je komad napisao jedan veliki pisac koji je bio protiv malograđanštine i primitivnog društva. Kako god da se okrene, obitelj je okosnica društva. Ona odgovara razini sreće, eventualnoj naprednosti ili zaostalosti nekog prostora. Williams nam demonstrira, nažalost, da su se od 50-ih godina do danas društvene okolnosti pogoršale. Za to nije kriv ni on, a ni mi.

Ovaj komad će uznemiriti mnoge, jer dira samo osjetljive dirke u čovjeku. Ima tu jedna žestoka rasprava o obitelji, a tu se, rekao bih, galopira po obitelji raznim konjima, u jednom opasnom pravcu. Ne samo to - tu je i analiza i žestoko polemiziranje s neokonzervativizmom, koje je jako aktualno - kaže Magelli o komadu koji je, kaže, u našim kazalištima igrao svega nekoliko puta. Koliko on zna, ovo je tek treće postavljanje na scenu, no siguran je u jedno: najoštrije je. Za razliku od istoimenog filma koji je 1958. godine režirao Richard Brooks, u ovoj verziji nema prikrivanja biseksualizma glavnog junaka.

- Taj film je bio prilično popularan, ali mnogi ne znaju da je Williams bio na premijeri s transparentom na kojem je, otprilike, pisalo da je taj film smeće i unazađivanje društva. Izbačen je iz procesa snimanja i nije mogao utjecati na ono što je film na kraju ispao. Mi ništa nećemo skrivati. Biseksualizam je normalna stvar. Naš način prevođenja je lišen cenzure i nepristojan je u lijepom smislu riječi i on nipošto neće promijeniti ništa od onoga što iščitavamo u Williamsovom djelu - kaže Magelli i dodaje kako je riječ o tekstu koji je nemilosrdan u analizi nas samih, ali nas na neki način podržava u prijestupu.

Očajno stanje 

Zašto baš ovaj komad, u ovom teatru, u ovom trenutku, pitamo ga znatiželjno. Želi li provocirati i uznemiriti? Ipak ga bije glas jednog od najintrigantnijih redatelja u našoj zemlji.

- Htio sam veliki komad, onaj koji će utjecati na veliki broj ljudi. Prostor u kojem radiš uvijek utječe na tebe. Mora. Mislim da je uzaludno raditi samo zbog rada. Kod mene rad mora korespondirati u političnom, egzistencijalnom smislu. Mora me duboko dirati - kaže Magelli znakovito.

Njegova filozofija vezana za ulogu kazališta u društvu je veoma zanimljiva: smatra da ono ne smije imitirati stvarnost. Ona je odvratnija nego što ono, unatoč svojim nastojanjima, može biti. Zbog toga se kazalište mora baviti, kaže, sintezom našeg bivanja, a ne imitacijom realnosti. No, ima moć da promijeni društvo - ne kao u 19. stoljeću, kada je okupljalo narod i podizalo revolucije, ali može nešto promijeniti u dijalogu s gradskom inteligencijom, koja je pokretač zbivanja.

- U Njemačkoj su kazališta opet prepuna. Ljudi su se zasititi virtualnosti i traže nešto drukčije - ističe Magelli, koji nakon Zagreba odlazi u Budimpeštu, pa Sarajevo, Skoplje... Dogovorio je posao za iduće dvije godine, kaže. Šest je godina bio intendant u Italiji, imao je malo vremena za režiranje, i sad se konačno punim plućima posvetio onome što najviše voli - režiji. I to u različitim kazalištima. Upravo zato što uglavnom radi diljem Europe, zanimalo nas je koliko prati situaciju s kulturom u našoj zemlji. Itekako, priznaje, ali nije sretan s onim što vidi.

- Situacija u kulturi je očajna. Došli smo do toga da je smanjeno više od pola budžeta za kulturu koje smo imali za vrijeme Račanove vlade. Vrijeme je da se otvori prava debata o novcu i da se jasno kaže kako kulturi treba duplo od onoga što sad dobiva da bi uopće funkcionirala - jasan je Magelli.

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo