DUBROVAČKE LJETNE IGRE

MALI PRINC Zbog velikog interesa dodana i jedna neplanirana izvedba

    AUTOR:
    • Jelena Sviben

  • OBJAVLJENO:
  • 10.08.2019. u 11:31

Marko Ercegović/DLJI

 

U Atriju Kneževa dvora 8. je kolovoza premijerno izvedena predstava “Mali princ” koju je prema knjizi Antoinea de Saint-Exupéryja režirao Hrvoje Korbar. Glazbu za predstavu skladao je Ivan Josip Skender, a autorica scenografije i kostima je Zdravka Ivandija Kirigin s asistenticom Anom Fucijaš.

U izvedbi sudjeluju Rok Juričić kao Mali princ, Livio Badurina kao Pilot i ostali odrasli ljudi te Marija Kuhar Šoša kao Ruža, Lisica i Zmija.

Prinčeve suze

O Exupérijevom književnom djelu redatelj predstave kaže kako je posrijedi “priča o percepciji, o tome što i kako gledamo, kako doživljavamo i prikazujemo stvarnost”. Tako se na samom početku “Malog princa” pripovjedač prisjeća kako je kao šestogodišnjak nacrtao zmijskog cara koji proždire slona, a odrasli su u tom crtežu vidjeli šešir, najobičniji predmet.

Ljudi koje Princ susreće na svom putovanju svijet vide kao mjesto u kojem postoji samo njihov uvijek vrlo važan posao, pa nam mogu biti smiješni ako primijetimo da se ponašaju poput strojeva koji vide samo jedno i ponavljaju uvijek isto ponašanje, ili pak tužni ako primijetimo da više ne znaju slobodno razmišljati i da mnogo toga propuštaju.

Marko Ercegović/DLJI
 

Pa čak i cvijeće i lisica, koje Princ susreće na Zemlji, o ljudima mu znaju reći samo ono što mogu zaključiti iz svoje perspektive bez dodatnog interesa i istraživanja, da ljude prenosi vjetar i da nemaju korijena, odnosno da se bave jedino lovom i uzgojem kokoši. U programskoj bilješci uz predstavu redatelj stoga postavlja pitanje je li moguće zaboraviti znanje i ponovno gledati svijet očima djeteta.

Gledajući predstavu, predmeti koji na prvi pogled mogu biti najobičniji zapravo znače mnogo toga. Tako su na primjer obična zvona ustvari prinčeve suze, ali i planeti; obično uže je zmija, a većinu scenskih rekvizita glumci izvlače iz kovčega koji se nalaze u pozadini scene. Iako se, naravno, zna što trebaju uzeti u kojem trenutku, ovo ipak ostavlja dojam kao da se na maštovit način snalaze sa stvarima koje su im dostupne.

Priča o Malome princu navodi nas da i o kostimima razmišljamo na dječji način.

Uloga detalja

Za dječju igru nisu uvijek potrebni “pravi” kostimi, koji uostalom nisu baš uvijek ni dostupni, najčešće samo u vrijeme karnevala, pa ako tko želi biti nešto drugo, treba izmisliti drugačiji način od maskiranja ili preodijevanja. Osim Prinčevog plavog kaputa i Ružinog raskošnog šešira i zelenih rukavica, dvoje glumaca koji tumače različite likove odjeveni su u jednostavnu bijelu odjeću, a svoje uloge mijenjaju pomoću detalja.

Tako je dovoljno u ruku uzeti uže, pomicati ga i na taj način biti zmija, a papirnata kruna dovoljna je da bi se postalo kraljem, pa je moguće reći ne samo da glumci “tumače” npr. zmiju, lisicu ili kralja, već da “se igraju” zmije, lisice i kralja.

 

Ruža pjeva

Iako je predstava dio glazbenog programa Ljetnih igara, u njoj se glazba ne nameće u prvi plan i od predstave ne treba očekivati “glazbene hitove”. Glazba Ivana Josipa Skendera stopljena je s predstavom te svojim karakterom odgovara bajkovitosti i maštovitosti sadržaja i uprizorenja.

Moguće ju je podijeliti u dva dijela: u dijelu koji prati Prinčevo putovanje i razgovore s Princu zanimljivim i prijateljskim likovima “bajkovitost” se stvara zvukovima udaraljki, drvenih puhača, klavira i sintetizatora, a Ruža i pjeva. Dio glazbe koji prati susrete s odraslima smiješan je, poput “raštimane” pompozne glazbe iz susreta s kraljem ili guste, patetične glazbe iz susreta s oholicom.

Predstava je sinoć igrala dva puta zbog velikog interesa publike, a večeras u 20.30 je zadnja ovogodišnja dubrovačka izvedba. Ulaznice za sve izvedbe su rasprodane, a oni koji predstavu nisu uspjeli pogledati u Dubrovniku imat će je prilike vidjeti 8. rujna u Zagrebačkom kazalištu lutaka.

Izdvajamo