Kazališna je predstava uvijek ovisna o kontekstu, a taj kontekst, dakako, neovisan o njoj. Štošta se mora podudariti da bi jedna premijera uspjela.
“Legenda o svetom Muhli” rani je Matišićev rad, iz doba socijalizma, pankerski nekompromisan, drzak, skaredan, a u tadašnjem kontekstu ne toliko provokativan, koliko upravo u sadašnjem, gdje jedan katolički intelektualac i umjetnik eto predstavlja Crkvu i narod kao zlobne karikature.
Matišić je persiflirao, ukratko, glavne likove i njihove zgode iz Boccacciova “Dekamerona”, vlaški, pučki surovo, sočno, u jeziku produbljeno, po naški. Zapravo bih volio vidjeti ovaj komad u kakvoj talijanskoj, južnjačkoj interpretaciji, možda čak na sardskom jeziku, nekako najbližem našim zvucima i slikama iz Dalmatinske zagore.
Svetac Muhlo jest izmišljen svetac, a legenda o njemu sprdnja jest koju igraju seljani pred publikom kao jedno zbilja produljeno kazalište u kazalištu. Režija Zorana Mužića nije neambiciozna, premda je statična mizanscena, svjetla i ritma, a uspjela je zato što je prije svega koncentrirana na glumu o glumi. Naime, likovi bi trebali naivno glumiti, a glumci koji ih predstavljaju opet ne smiju šmirati i sprdati se. I ta osjetljiva granica gotovo nikad nije prijeđena. Oni istodobno komuniciraju s publikom, izmičući se takozvanom četvrtom zidu, ali suptilno, i cijela ta aktivnost pridonosi lijepu energiju koju publika prihvaća, premda se na trenutke čini gotovo ustrašena pošalicama o Djevici Mariji i njezinu začeću.
Likovi izgovaraju zbilja skaredne replike i upadaju u zbilja skaredne situacije koje publiku u današnjem Zagrebu eto zbilja skandaliziraju (muškarac koji će roditi, promiskuitetni fratar koji se maskira u anđela, nezadovoljni, mrzovoljan Isus koji na koncu malko baulja pozornicom).
Duhoviti su i maštoviti kostimi Sare Lovrić Caparin, osobito upravo kostim Djevice Marije, sa zvjezdicama ponad glave, kao da je dizajnirana u Bruxellesu, sjedištu Europske unije, u koju i ovi seljaci što glume davne legende vjeruju da će im dati para… Scenografija Darka Bakliže jest rekao bih naivno plastična, kao dječji dućan s igračkama, ali na koncu se i ona svojom stanovitom eto farsičnošću podvlači u zbivanje.
Glazba samog pisaca, Mate Matišića, zaumna je, gotovo s nekim antičkim prizvukom traju ti songovi, na neki način, zajedno sa stihovima, neka vrsta bajalica.
Znači, djelo se uvijek može malko prilagoditi današnjici, ne previše, nije prvi put da se to radi. Istarsko narodno kazalište u režiji Dražena Ferenčine dalo je svoju verziju godine 2015.; djelo se dakle igra, a igrat će se dugo i ova inscenacija, u zgradi koja će kad-tad morati biti vraćena Kaptolu…
Ansambl je, dakle, što se kaže, uštiman, a prednjače Jasna Palić Picukarić kao Amalija, žena s impozantnim pojasom nevinosti, čiji ključ godinama zapravo skriva jedan malko poremećen fratar, te Damir Lončar kao križarski ratnik Bogoslav, jedna lukava, duhovita, razumna kukavica, tašto veliko dijete. Njihove kreacije, dakle, posve su pretjerane a opet prirodne. Poigravanje groteskom puni ih energijom. Tako onda i ostali. Zapravo se, s pomoću autoironije, koju još mora razviti, lijepo snašao i Filip Juričić u naslovnoj ulozi Muhle, pohotnog i poduzetnog fratra-varalice, koji se presvlači u anđela (golema krila od perja ga krase) te spolno opći s naivnim plemkinjama i seljankama. Znamo da ga ne krasi bog zna kakav glas, i da je pomalo krutih gesta, ali mane postupno pretvara u prednosti, igra “protiv sebe” na neki način i dobro napreduje. Publiku je, kako bilo, zasluženo osvojio. Duhovita je i povišeno točna, rekao bih, i Dubravka Ostojić kao časna majka Anastazija.
Još igraju Ana Magud, Vanda Winter, Vinko Kraljević, Davor Svedružić, Ivica Zadro, Goran Malus, Igor Mešin, Saša Buneta i Ivan Magud.