Kad u programskoj knjižici stoji da će se igrati Euripidova “Medeja” u režiji Tomaža Pandura, onda ne biste smjeli igrati “Medeju” koju je napisao Darko Lukić. Eventualno bi trebalo stajati: povadio iz Euripida, ispremiješao i štošta nadopisao Darko Lukić. Tragediju je prevela Lada Kaštelan, klasična filologinja, iskusna već donekle u prevođenju i Euripida i Sofokla, koja i sama piše nagrađivane drame. Zar ne bi već činjenica da imamo nov prijevod sa starogrčkog iz pera dramske spisateljice trebala biti dovoljna da isti isprobamo na pozornici? I čemu prijevod i čemu Euripid ako smo prvu Euripidovu/Kaštelanovu rečenicu čuli otprilike nakon pola sata ove ne baš preduge predstave, u kojoj namjesto grčke tragedije pratimo suvremenu trač partiju s elementima sadizma.
Izbačen lik dadilje
U programskoj knjižici, nadalje, stoji da su za scenarij predstave odgovorni redatelj i dramaturginja Livia Pandur. Je li pak dakle njihovih glava zamisao da tragedija počne davno nakon što je završila? Jesu li oni odgovorni što je potpuno izbačen lik dadilje, s kojim Euripidova Medeja počinje i koji je važan za cijeli tok komada?
Kako bilo, na Lovrijencu dakle nismo gledali Euripida nego, što se kaže, puno babica, a kilavo dijete. Gledatelji su dakle obmanuti, jer teško je očekivati da će prosječni gledatelj znati gdje prestaje Euripid, a počinje Lukić/Pandur/Pandur.
Osnovni je problem predstave to što se brzo zapitate zašto se igra upravo na tvrđavi Lovrijenac. Prostor je klaustrofobičan, skučen, a Pandur cilja na jake kontraste intimnog i praznog, korištenje arhitekture po dubini i na dosta koreografije. Lovrijenac je na to ostao nijem. Pandur je radnju smjestio u, otprilike, “zlatne” pedesete godine prošlog stoljeća, u doba optimizma nakon Drugoga svjetskog rata. Umjesto kora, a i teksta koji ovaj nosi, Pandur je uveo osam do pojasa razodjevenih mladih glumaca, tobože Argonauta, sve s “gangsterskim” šeširima, koji predstavljaju nekovrsne ljude iz naroda, zatim uniformirane siledžije a vjerojatno i seksualne napasnike. Kostime, sad već tradicionalno za Pandura na crnoj podlozi, izradila je Danica Dedijer, a oni unose u predstavu stanovitu “pogrebnost”, kao i crn namještaj, glavni element scenografije skupine NUMEN.
Ukrasni akvarij
Video Dorijana Kolundžije, izdignut nad zidine, efektno je djelo za koje u prvi mah pomisliš da sadrži žive glumce što plivaju iza akvarija, a do kraja predstave taj okvir se iznaša toliko da ti djeluje kao ukrasni akvarij bez ribica u seoskoj gostionici.
Napetost ponajprije stvara glazba Borisa Benka i Primoža Hladnika, koja međutim do konca predstave također postane tek element kiča.
Medeju igra ravnomjerno, mukotrpno Alma Prica. Ona je dakako među tri naše najbolje glumice, no ovdje se dosta muči jer joj je uloga plošna, a situacije koje pokreće nategnute. Ona zapravo ovdje igra emancipiranu ženu. Apsurdno pritom dođe da bi takva pobila vlastitu djecu iz osvete suprugu koji ju je ostavio skupa s djecom zbog kraljevne, i to nakon što je, da ga spasi, Medeja bila ubila vlastitog oca i brata. Ovdje ona ne smišlja cijelo vrijeme osvetu, nego se tobože poigrava sa svim muškarcima oko sebe dok im ne dođe glave.
Gumena konjska glava
To je toliko neuvjerljivo da predstava prelazi u kič. Bojan Navojec kao Jason isto je prije zločesti primitivac nego tragični protagonist. Livio Badurina kao čuvar zlatnog ruha nijem je bijeli kip s gumenom konjskom glavom, što je štos koji sam dosad u teatru vidio najmanje dvadeset puta. Jasonove i Medejine sinove, koji ovdje dakle nemaju četiri i šest godina, nego su poodrasli, igraju Ivan Glowatzky i Romano Nikolić, a epizodnu ulogu Egeja igra Damir Markovina.