Intendant Dubrovačkih ljetnih igara, dirigent i skladatelj Mladen Tarbuk ovih dana ne prestaje sastančiti jer zahtjevni pogon se zahuktao, a novca je sve manje.
Otvaranje 67. izdanja našeg najprestižnijeg ljetnog konglomerata performerskih umjetnosti upravo je pred kapijama Grada - 10. srpnja već po tradiciji ući će glumci.
Ove godine festival ne prati apsurdna politizirajuća afera kao lani uz Houellebecqove “Elementarne čestice”. Lakše dišete?
- Ne bih rekao. Zbog jednostranog prekida suradnje od strane nekadašnjeg glavnog sponzora VIPneta i još nekih sponzora, programski proračun ovogodišnjih Igara se značajno istanjio. Uspjelo nam je pridobiti neke druge sponzore, poput ruskog magnata Vekselberga, te dogovoriti odličnu suradnju s HRT-om. Nadam se da će hrvatsko gospodarstvo u budućnosti pokazati više sluha za Igre i prepoznati u njima ono što prepoznaju brojni inozemni umjetnici i publika - tradiciju, kvalitetu i jedinstvenost dubrovačkog ambijenta.
Tada ste se izvrsno držali i stali ste uz predstavu braneći umjetničku slobodu. Zašto “Čestice” nisu na programu i ove sezone?
- Sloboda ima svoju cijenu. Ona je isplaćena Ministarstvu unutarnjih poslova od ovogodišnjeg programskog proračuna, pa nije bilo prostora za obnovu predstave. Njezin nedostatak je i mali prostor za publiku, tako da bi igranje predstave čak pred prepunim auditorijem i dalje stvaralo gubitak.
Glazbeni program otvarate gala koncertom Simfonijskog orkestra HRT sa svjetskim zvijezdama sopranisticom Lindom Ballovom i tenorom Joséom Curom. Iako vam je budžet skresan, niste snizili kriterije i odustali od zvjezdane ponude?
- Još ni danas ne mogu vjerovati da nitko od gospodarskih subjekata u Hrvatskoj nije želio pomoći Igrama u ovom pothvatu! A Cura je mnogo više od prvog tenora današnjice, on je i dirigent, i skladatelj, i aranžer, i umjetnički fotograf, višeslojna i raznolika osobnost koja svojim društvenim i umjetničkim angažmanom već niz godina skreće na sebe medijsku pozornost.
Kao glazbeniku i intendantu Igara sigurno vam nije lako izbalansirati željeno i moguće. Intimno, što biste željeli u ambijentu postaviti od opernog repertoara?
- Opera je u gradu koji nema operni ansambl i raspolaže samo komornim orkestrom prava produkcijska avantura. Ove godine prezentiramo baletni diptih Debussyjeva “Preludija za poslijepodne jednog fauna” i Ščedrinove “Carmen” na Lokrumu, a dakako da bih volio nastaviti sljedećih godina na istom mjestu s produkcijama “Seviljskog brijača”, “Mjesečarke”, “Don Giovannija”, “Ariadne na Naxosu”... Ovaj projekt bi se mogao u konačnici samofinancirati i još pokriti dio ostatka programa festivala, ali za to su potrebna ulaganja koja zasad nitko nije spreman dati.
Goldonijeva “Kafetarija” u režiji Vinka Brešana i Shakespeareov “Othello” u režiji Ivice Boban noseće su dramske premijere. Nudite li gledateljima lice i naličje današnjice, persiflažu i mrak istih strasti?
- Živimo u čudnim vremenima... anything goes, ili kako smo lako zaboravili na sve žrtve naraštaja koji su trpjeli ne bismo li mi danas mogli slobodno i neodgovorno pričati i činiti koještarije. Znajući specifični smisao za humor obitelji Brešan, siguran sam da će “Kafetarija” donijeti i poneku gorku aluziju na suvremeno ludilo o kojem govorim, premda je Vinko smjestio radnju u zlatne sedamdesete godine procvata Igara, dok će “Othello”, vjerujem, zaživjeti u srcima gledatelja ponajprije kroz trokut snažnih glumačkih osobnosti: Dragana Despota, Anje Đurinović i Rakana Rushaidata.
Dubrovnik se sve više pretvara u blockbuster kulisu i sidrište za kruzere. Kako se Igre mogu nositi s time i pretvoriti takvo stanje u prednost?
- Dubrovnik je, na isti način kako predstavlja svojim dičnim imenom Hrvatsku po cijelom svijetu, i neka vrsta laboratorija u kojem se svi procesi kojima su izloženi hrvatski građani osjećaju daleko akutnije i intenzivnije. Igre pokušavaju slabašnim glasom umjetnosti reći da i dalje postoji neki drugi svijet tisućljetne ljudske potrage za savršenstvom izraza kojoj je cilj doprijeti do svoje publike i pružiti svim njezinim sudionicima poneki nezaboravni trenutak ushita vrijedan pamćenja. Ujedno ćemo se našaliti, te pretvoriti Sponzu, još jedinu zgradu na Stradunu koja nema butigu ili kafić u kafetariju. U čast Goldoniju.