Ove kazališne sezone dva su kazališta manjih gradova na Jadranu dobila nove direktore koji, ne samo da godinama odskaču od prosjeka starosti hrvatskih kazališnih ravnatelja, nego, svaki u svojoj sredini, najavljuju kazališnu renesansu u odnosu na dosadašnju praksu repertoar. Sa 27-godišnjim Paolom Tišljarićem na čelu dubrovačkog kazališta Marin Držić i 30-godišnjim Jakovom Bilićem na čelu HNK Šibenik počinje, tako se zasad doima stvar, neko novo razdoblje u teatru u sredinama u kojima, kad padne rani zimski mrak drugog umjetničkog sadržaja, osim teatra uvečer zapravo i nema.
Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku deset je godina mlađe od HNK, čije se godine računaju od nekadašnjeg gornjogradskog kazališnog zdanja. U svojoj povijesti šibensko je kazalište, inače podignuto 1870. voljom i novcem samih građana, samo nakon II. svjetskog rata, zaključno s 1963. godinom, imalo profesionalni ansambl koji je tada nekakvim socijalističkim dekretom ukinut. Trenutačno kazalište zapošljava tri profesionalca, no nedovoljno da bi mogli reći da je riječ o funkcionalnom profesionalnom ansamblu, zbog čega bi ravnatelj Bilić htio uposliti još barem troje glumaca, a ostatak podjela namjerava puniti angažmanima po projektu, kao što s HNK Šibenik trenutno surađuju glumci zagrebačkog HNK, Luka Dragić i Ivica Jončić, te glumac Gavelle Boris Svrtan. Da su Bilićeve namjere nešto drugačije u odnosu na dosadašnji repertoar bilo je jasno kada je HNK Šibenik nedavno izašao s prvim Krležom u svojoj produkciji u povijesti teatra, s “Ledom” u režiji Borisa Svrtana, gdje su sudjelovali spomenuti zagrebački glumci.
Kampanilizam
- Publika je očekivala teretnu predstavu, no iznenadili su se kad su vidjeli što je zapravo Krleža, ali i zbog činjenice da je teatar u stanju proizvesti dramu iz njegove trilogije. U Šibeniku ima svakakve publike, one navikle na pučki ili komercijalniji teatar, one koja je voljela, primjerice Marinkovićevu ‘Gloriju’ u našoj izvedbi, ali i one koja vikendom zbog kazališta putuje do glavnog grada, pa naše predstave gleda s iskustvom poznavanja zagrebačkih repertoara. Usred tih heterogenih ukusa najbolje smo reakcije dobili od publike koja tek dolazi, od maturanata, kao što smo dosad dobili dosta poziva na gostovanja “Lede” izvan Šibenika - kaže ravnatelj koji repertoar promišlja i kroz ambijentalni teatar, budući da se Šibenik ionako bavi prvenstveno kulturnim turizmom.
Jakov Bilić, ravnatelj HNK Šibenik
- Volio bih na tvrđavi Sv. Nikole postaviti Shakespeareovog „Julija Cezara“, za što mi fali nekih milijun eura, što je sitnica. Šalim se… No recimo da sam u tom kontekstu, češljajući dosad knjige poslovanja, uvidio da su moguće i neke uštede. Volio bih raditi i Ranka Marinkovića, Tennessee Williamsa, Dostojevskog… No ne bih pritom na neki malograđanski način htio nametati naslove koji nemaju tematsku korelaciju s aktualnim kontekstom, za koje ne znam zašto ih postavljam ovdje i sada, osim što znam da su klasici – razmišlja Bilić koji razgovara i o koprodukcijama sa Zadrom i Splitom. Budžet šibenskog kazališta je sedam milijuna i 400 tisuća kuna. U to ulaze i troškovi za Festival djeteta, pa tek oko pet milijuna kuna ide samom teatru. Teatar ima oko 200 pretplatnika, proda se 5000 ulaznica godišnje, prosječna ispunjenost gledališta je 75 posto na 300 mjesta u teatru.
Glumci zagrebačkog HNK Luka Dragić i Ivica Jončić u 'Ledi' šibenskog HNK
- HNK Šibenik je jedini proizvodni umjetnički pogon u Šibeniku. Krenuo je u profesionalizaciju prije deset godina. Nigdje ne piše da ćemo sutra zapošljavati samo po lokalpatriotskom ključu, na njega računam iz svakodnevnih razloga kao što su troškovi smještaja i režija. Uspijem li organizirati ansambl sa šest profesionalaca, računam da ću povećati broj vlastitih izvedbi i prestati ovisiti toliko o terminima deset drugih kazališta koji pokrivaju program svojim gostovanjima - kaže o teatru u čijem su programu ove sezone gostovanja ITD-a, Teatra Exit, kazališta Moruzgve, teatra Gavran i drugih, a domaća koprodukcijska predstava “Kako je počeo rat na mom otoku”, koja je dobila nagradu publike na Marulovim danima, više nego li kod kuće igra u Zagrebu, kod partnera Gavelle, jer je u Frankopanskoj rasprodana.
Jakov Bilić inače je podrijetlom iz Pakova Sela, odakle je bio i pokojni nacionalni prvak HNK Zvonimir Zoričić, no taj podatak dio lokalne sredine više zanima iz razloga kampanilizma koji kaže da se primjerena osoba za vođenje teatra mogla roditi isključivo na potezu od katedrale do posljednjeg, iz središta grada, vidljivog zvonika.
Furešt u gradu
Bolje stanje na svim frontama organizacije rada zateklo je redatelja Paola Tišljarića, koji je imao samo 26 godina kada je lani u studenome preuzeo dubrovačko kazalište Marina Držića. Zateklo ga je, kaže, financijsko stanje bez dugova, pa je odmah mogao prionuti na kreiranje svog repertoarnog smjera. Glavi nedostaci dotadašnje repertoarne politike bili su, po njemu, slaba zatupljenost programa za djecu i mlade te nedovoljan fokus na domaće autore. No, s obzirom na to da je kazalište Marina Držića jedino profesionalno kazalište u Županiji, mora ispuniti mnoge zadaće.
Paolo Tišljarić, ravnatelj Kazališta Marina Držića
- Ideja mi je baviti se domaćom i svjetskom klasičnom dramskom literaturom, čuvati dubrovački govor i književnu tradiciju, njegovati različite redateljske poetike, poticati stvaralaštvo suvremenih dramskih pisaca i razvijati autorsko kazalište - kaže Tišljarić kojem je u 2019. u sedam njegovih premijera suvremeni klasik Tena Štivičić s ranim tekstom “Nemreš pobjeć do nedjelje”, Krleža s “Adamom i Evom”, Vojnović sa “Sutonom”, lektira i klasik za djecu Kästner s “Blizankama”... No, kako dubrovačka sredina reagira na direktora kojem je sada 27 godina, koji je i furešt?
- Nitko nije savršen, pa tako ni ja. Ima pozitivnih i negativnih komentara, međutim, ponosan sam na to što teatar ponovno postaje središte društvenog života grada. U prilog tome da je publika zadovoljna ide i podatak da je u prva tri mjeseca kazalište posjetilo više gledatelja nego u cijeloj 2018., a bilježimo i rast prihoda od prodaje ulaznica u prva tri mjeseca 2019. za gotovo 300 % - otkriva Tišljarić pokazatelje kazališta kojem je budžet 9,5 milijuna kuna i čiji ansambl ima 14 glumaca.
'Blizanke' u dubrovačkom kazalištu Marina Držića
- Nedostaje nam mladih glumaca, ali mislim da je prirodni put za ulazak u ansambl da glumac prvo odigra nekoliko uloga, uklopi se u ansambl, pa se tek onda zaposli. Nisam za zapošljavanje pošto-poto - kaže Tišljarić koji ima toliko posla u uredu da se ne stigne baviti redateljskim poslom u teatru.
San je žuta kuća
S gradskom upravom ima dobru komunikaciju, a u nekim kriznim situacijama čuje se i s iskusnijim kolegama iz Zagreba. Privilegija je što se može osloniti na podršku mentora i prijatelja koje je stekao u 70 kazališnih projekata u kojima je dosad bio.Tišljarić je, naime, asistirao brojnim iskusnijim redateljima, Ivici Buljanu, Paolu Magelliju, Januszu Kici, režirao je “Jur ni jednu na svit vilu” u Hvaru, “Orašara” i “Snježnu kraljicu” u Trešnji, kao i dodjelu Nagrade hrvatskog glumišta. Je li dubrovačko kazalište odskočna daska za direktorsko mjesto u Zagrebu?
- Zagreb je moj rodni grad, i naravno da bih volio obnašati funkciju i u Zagrebu. Najveći san mi je jednoga dana voditi zagrebački HNK. To je kuća u kojoj sam se zaljubio u kazalište i u kojoj sam napravio svoje prve profesionalne korake. Pa sad, u Božje uši… - iskreno će redatelj koji je, kaže, uživao u dubrovačkoj zimi.
- Tempo života je drugačiji, imao sam se vremena posvetiti poslu i prijateljima. Kad se maknu svi ti stolovi i suncobrani, napokon je moguće vidjeti Grad u njegovoj punoj ljepoti - zaključuje Tišljarić.