Nije sasvim jednostavno naći Kostanj, selo nedaleko od Vrbovca, u kojem nekadašnja portirka zagrebačkog HNK, energična, puna ideja, Mirjana Sačer Bobanac u starom štaglju desetljećima okuplja glumce, pjesnike, slikare, organizira predstave, inicira izložbe… Do njih i nema puno putokaza, na cesti toga jutra slabo je bilo ljudi, oko nas, po stupovima, pa i krovovima kuća, na sve strane jedino - rode.
Mirjana nas dočekuje skidajući sa štrika ispod strehe prostrto šest metara dugačko bijelo platno, nekad davno odbačeno u HNK. Otire orošeno čelo, pogleda u Zorana i kaže: “Evo! Za slike”. Oprala ga je noć prije, namjerava ga izrezati u velike plahte, pa pokloniti njemu, susjedu, mladom slikaru Zoranu Jambrešiću koji planira raditi triptih. Prije negoli sasvim upeče ljetna žega, Zoran i Mirjana, oboje bosonogi, spretno balansirajući pažljivo iznose iz štaglja veliko platno na kojem Jambrešić već godinu dana radi na zanimljivoj kompoziciji.
“Hm… nije ti tu baš dobro svjetlo”, govori Mirjana. “Ne brini, radit ću na ovom kutu slike, a tu je odlično”, Zoran će, navlačeći na glavu veliki slamnati šešir. Slika će za koji dan biti izložena na AntiSalonu, u Zagrebu. “U meni je nekakav snažan osjećaj, koji ne znam objasniti, najlakše mi ga je izraziti vizualno, naslikati”, objašnjava Jambrešić. “Sjećanje je to na djetinjstvo, krajolik, ljude… puno zlatne boje. Dolazim u štagalj jer mi ovaj prostor pruža slobodu, daje priliku da mogu raditi na tako velikim formatima. A volim i ovaj mir, za mene od štaglja nema boljih uvjeta za rad.”
U doduše velikom, ali zapravo običnom, a Mirjaninom intervencijom učinjenom posve neobičnim, seoskom štaglju vizualizirati, prepoznati pozornicu, ničim izazvani mogli bi samo rijetki. Upravo ga je tako vidjela kad je, početkom 1990-ih, obilazeći vrbovečki kraj ugledala taj štagalj, izgrađen 1950. “Kad su zaškripala ova stara vrata, a ja ušla u štagalj, ugledala grede, krov, svu tu širinu… odmah sam ovdje zamislila pozornicu! Kad je, nakon što smo kupili posjed, u posjet nam stigao Vanja Drach i uskliknuo: ‘Pa, to ti je pozornica!’ mirno sam odvratila: ‘Znam’.” Pod crijepom štaglja danas je, eto, pozornica od oko 30 kvadrata. Platno za pozornicu radio je Aleksandar Augustinčić, autor nebrojenih scenografija za predstave HNK. Ne može se, kaže Mirjana, sjetiti je li ovo koje ovdje imaju nekoć bilo dio scenografije za “Licitarsko srce” ili za “Đavo u selu”. Na pozornici u štaglju posljednjih su desetljeća nastupali, nabraja domaćica: “Ivanka Boljkovac, Lidija Horvat Dunjko, Vanja Drach, Dragan Despot, Vedran Mlikota, Vjenceslav Kapural, Ivan Katić, Vid Balog, Mario Kovač, Petra Radin, Hrvoje Zalar, Žarko Potočnjak, Zijad Gračić, Enes Kišević, Ana Merlin, Ivan Horvat, Petar Leventić, Đimi Jurčec, Jadranka i Matea Elezović, Antun Tudić, Anđelko Petric, Ljubomir Kerekeš, Dubravko Sidor, Jan Janković, Dora Lipovčan, Marija Kohn, Špiro Guberina, Vida Jerman, Luka Dragić, Mirta Zečević, Ivana Boban, Nada Klašterka, Dunja Knebl…”
Na kulturnim događanjima ovdje se okupljaju ponajviše Mirjanini prijatelji iz Zagreba, ali dolaze i ljudi iz Bjelovara, Križevaca… “Dođe do dvadesetak mještana. Nije ni to malo. Pa imate koncerte usred Zagreba na kojima se ne pojavi 50 duša, a ovdje nikad nije ispod 80.” Ulaznice su besplatne, izvođači honorar ne dobivaju, organizacija, računajući da godišnje dobije samo 5000 kuna od općine, počiva gotovo isključivo na entuzijazmu.
Sjedimo pod strehom, pijemo ekološki sok s imanja roditelja slikara Jambrešića, zuje pčele, a telefon domaćice zvoni svako malo. Usred je priprema za proslavu Prve ljetne noći.
Prva ljetna noć
Za nekoliko minuta stiže Engleskinja Melanie Gibson, zapravo napola Norvežanka, donosi prvu verziju plakata za skoro okupljanje. Živi nedaleko, traži kuću koju bi kupila, rado bi se ovamo zauvijek preselila. Mirjana vrti glavom, zamislila je da na plakatu bude “Van Goghovo noćno nebo, a voljela bi da se u njemu pojave chagallovske oči u koje bi stavila lica onih koji će te večeri nastupiti u štaglju”.
Ove je godine, za lipanjski susret, opereta “Grofica Marica”. “Predstava bi, na neki način”, priča, “počela već u obližnjem selu Dubrava, odakle će kočijom glumci stići u dvorište, do štaglja, tj. pozornice.”
Brine je, doduše, što baš tu večer nacionalni tim u Rusiji igra utakmicu, razmišlja da, eto, i gledanje Svjetskog nogometnog prvenstva valja nekako smisleno uklopiti u kulturni program prve ljetne noći, zna da je to konkurencija s kojom se nije mudro nadmetati. “Predstava će završiti oko pola devet, a utakmica počinje u osam. Kad završimo s predstavom stavit ćemo TV u štagalj, neka oni koji žele odgledaju drugo poluvrijeme. A poslije palimo krijes, na livadi, iza kuće”, sijevaju joj ekspresivne oči, živo gestikulira rukama, na desnom ramenu poskakuje dugačka pletenica u koju je čvrsto uplela prosijedu kosu. Spontano, dok tako priča, napravi dramsku pauzu, pa će dalje: “Ovo proljeće napunila sam sedamdeset i dvije. Meni u ovim godinama štagalj ima smisla jedino ako ga mladi prepoznaju, ako u njemu nađu svoje mjesto. Ja radim svakodnevno za štagalj, jer moraš održavati odnose s ljudima, svi koji ovamo dođu, dođu volonterski, umjetnosti, dobre energije i druženja radi”.
Kad su ovamo stigli i kupili imanje, Mirjana Sačer Bobinac i suprug joj Davor Supek, posjed je bio u lošem stanju. Nekoć ruševnu štalu od pečene opeke, što stoji uz štagalj, preuredili su, dogradili nadstrešnicu od crijepa; trošnu drvenu kuću obnovili, uredili za ugodan život.
“Netko iz obitelji nekadašnjih vlasnika bavio se lovom, pa se uvijek u ovom dvorištu nešto događalo, ljudi se sastajali i ja kao da sam nastavila tu tradiciju ovog posjeda”, kazuje.
Vodi nas iza kuće, do drvene kućice u voćnjaku koja je prije dvije godine, za potrebe “Romea i Julije” što ih je ovdje davalo kazalište Merlin, preuređena u Julijin odar. Za tu priliku napravili su i balkon. Romeo je bio Filip Vidović, Julija Antonija Šperanda.
Organiziraju sedam, osam kulturnih događaja godišnje. Oni, već tradicionalni, uglavnom su vezani za godišnja doba. U ožujku imaju Kostanjsko pjesničko proljeće, “čitamo poeziju, netko od opernih pjevača zapjeva”, prepričava nam anegdotu sa susreta na kojem je bio Enes Kišević, pa doda: “Što se tiče glazbenika i opernih pjevača, nastupali su Roni Braus, Ivanka Boljkovac, Vitomir Marof, Tvrtko Stipić, Ana Rucner, Kvartet Rucner, Josip Lešaja, Luciano Batinić, Diana Hilje, Željka i Neda Martić, Simon Dešpalj, Doris Karamatić, Orijana Vozila, Zvonimir Habijanec, Tereza Gabrić, Lea Bulić, Nađa Jonke, Blaženka Milić, Marko Mandir, Dražen Franolić, Kamenko Ćulap, Vladimir Georgev, Ricardo Luque, Emin Armano, Davor Ljubić, Bruno Philipp, Arijana Gigliani Philipp... Zaboravit ću neke. Teško se i sjetiti svih.”
Svakog prvog svibnja još je jedno okupljanje oko štaglja. Uz kulturni dio, nudi se i grah. “Stavim kotao tamo, pod jabuku, nekad kuhamo i u štaglju, bude to dva u jedan - i predstava i kuhinja, ovisi kakvo je vrijeme.” Jedne je godine pomislila da se skupilo tek malo svijeta, a potom izbrojila - 57 ljudi. Prosjek joj je, kaže, stotinjak gostiju.
Kad su slavili Maslenicu, ruski fašnik, bio je, zadovoljno priča, i ruski veleposlanik. Oko posjeda su bila parkirana 54 automobila i tri autobusa. Pokazuje nam nadahnutu posvetu što joj je napisao nekadašnji japanski veleposlanik koji je često svraćao na njihovo imanje. Nedavno su se ovdje slavili i dani čileanske kulture.
“Jedne su godine prijatelji, operni pjevači, na imanje doveli dr. Eljugu. Od tada on ovdje u listopadu, na Dan ružičaste vrpce, drži predavanja o prevenciji bolesti”, dalje će.
Domaći kruh, sir i vrhnje
Na Štefanje se u štaglju okupljaju oko božićnog susreta, bude predstava ili koncert. “Za jednog božićnog koncerta program se promijenio na licu mjesta. Jedan je dječak upitao Ronalda Brausa što će pjevati, odgovorio je ‘neku kajkavsku’, a dijete je upitalo zašto ne bi neku ariju. Tako nam je Roni otpjevao dvije arije iz Figara.”
Ne samo da razmišlja o programu i dovodi goste, domaćica i susjede kuhaju za sve njih. Okupljaju se oko umjetnosti, ali i oko objeda. Za božićno druženje skuhaju oko 150 sarmi, u ljetna doba jede se sir i vrhnje, salate s tjesteninom: “Zamolim susjede da ispeku domaći kruh za kojim svi polude”.
Davor Supek nekad je bio snimatelj na Televiziji Zagreb. Iako odavno umirovljen, i danas snima, montira, zadnja dva desetljeća, među ostalim, prati Kvartet Rucner i snima njihove nastupe.
Mirjana spada u ljude koji će iz svega izvući - ponajbolje. “Na porti HNK bilo mi je fantastično. Bila sam kao poste restante. U to doba nije bilo mobitela, pamtila sam kome, što, kako… Recimo, zvala bi djeca zaposlenih, učinila bih za svakog koliko sam mogla. Kći jedne glumice tražila bi mamu, a mama u garderobi, ne može na telefon. Rješavala sam ono što sam mogla, odgovarala na pitanja tipa: ‘Teta Mirjana, bi li mi ove čarape pasale na haljinu te i te boje?’ Upoznala sam puno stranaca, provela bih ih malo po kazalištu, makar to nikad nije bilo službeno…”
Na imanju, oko štaglja, štale, kuće, puno je zanimljivih detalja. “Kad bi u HNK neke stvari odlučili baciti, kostime, scenografiju, ja sam ponešto od toga uzela.” Par bijelih dasaka čine vrata, drveni ulaz u dio Mirjanina vrta. Nekad je to bio djelić scenografije “Bečke šume”. “Njime odijelim ovaj dio oko kuće, jer bude i onih koji nemaju strpljenja odgledati predstavu, sjednu tamo pod jabuku i pričaju, pa ih potjeram iza ovih vrata, u ovaj dio vrta.”
Uz noge joj koračaju dva psa. “Voljela bih ovdje napraviti ‘San ljetne noći’, postaviti to s profesionalnim glumcima i susjedima. Nezaboravna je ovdje, recimo, bila i predstava ‘Malog princa’, koju je tijekom ljeta s djecom iz susjedstva režirala redateljica Tena Orečić Tonković. E, da - i to sam skoro zaboravila: ove jeseni očekujemo Vedrana Mlikotu i Stipu Božića, a možda i još kojeg Vlaja s Himalaje.”