'TIT ANDRONIK'

'MOJA NAJKOMPLICIRANIJA PREDSTAVA U KARIJERI' Igor Vuk Torbica o režiji najkrvavije i najnasilnije Shakespeareove tragedije uoči premijere u ZKM-u

Damjan Tadić / CROPIX

 

Svjetla se gase i počinje predstava. Odnosno, tako to inače ide, samo to ovdje nije slučaj. Svjetla su uključena tijekom cijelog prvog čina. Tama ne odvaja publiku od glumaca na sceni, ne ističe ono što oni rade i govore, već sve stavlja u svojevrsnu istu poziciju.

Glumci na sceni sjede u formaciji kakvu su zauzeli na čitaćoj probi i polako ulaze u ulogu. Jedan od njih, Rakan Rushaidat, ustaje i najavljuje koja će se predstava igrati i daje kratki osvrt na to kakav je Rim grad u trenutku kada počinje radnja. Tako izgleda početak predstave “Tit Andronik”, koja će biti premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) 23. ožujka. Redatelj Igor Vuk Torbica kaže kako je svjestan da se prihvatio zahtjevnog posla: nije problem odsijecanje dijelova tijela na sceni, kaže, nego kako se ne dovesti u situaciju da glumci Shakespeareov komad igraju tradicionalno uzvišeno.

- Na taj se način gubi mlada publika. Kad radimo ono što liči na tradiciju, gubimo vitalni kanal dijaloga s mladom generacijom. Oni postaju pametniji od teatra, korak ispred njega, a time on gubi - kaže Torbica, koji pojašnjava kako predstava počinje točno onako kako su je radili na probi. Prvi čin pokušava stvoriti atmosferu procesa ulaska u predstavu, odnosno, svojevrsnog ulaska u metateatar.

Radnja tragedije smještena je u Rimsko Carstvo tijekom njegovih posljednjih dana, a prati naslovnog lika, Tita Andronika, koji je upleten u krug osvete s gotskom kraljicom Tamorom. Zbog cijele serije brutalnih scena ovo se djelo smatra Shakespeareom najkrvavijom i najnasilnijom tragedijom, a zbog svega toga i jednom od najmanje cijenjenih. Iako je svojevremeno bila izrazito popularna, njezin je ugled opao krajem 17. stoljeća. Viktorijanska era je tragediju smatrala neukusnom zbog grafičkih prikaza nasilja, međutim njezina je popularnost ponovo počela rasti sredinom 20. stoljeća.

 

Zašto je Torbica odlučio baš tu krvavu priču postaviti na scenu?

- Vjerojatno redatelj bira ono za što smatra da su najbolje naočale za pogled na svijet. Nisam nikad prije postavljao Shakespearea na scenu, pa sam počeo s ovim djelom. Vjerujem da sam u njemu pronašao sve motive koji me zanimaju, pa sam ih odlučio postaviti na scenu - ističe Torbica.

Još je jedna zanimljivost predstave - glazba. Ona nije snimljena, već se većina zvukova proizvodi na sceni i nastaje u trenutku kad je čujemo. Nekad je glasnija, nekad tiša, pa dramatičnija, pa smirujuća... Isprepliće se s pričom, nadopunjava je i osiromašuje, i zapravo je njezin sastavni dio. Glazbenici Alen i Nenad Sinkauz prate glumce i radnju, te stvaraju glazbu kao reakciju na ono što vide na sceni. Kao što neće svaka glumačka izvedba biti jednaka, tako neće ni glazba.

- Publika će u svakom trenutku vidjeti glazbenike, kojima je ovo zapravo daleko teže nego da je sve unaprijed isplanirano i dogovoreno. Naravno, oni znaju radnju i emocije koje će vidjeti na sceni, ali zapravo moraju pratiti svaki detalj. Alen i Nenad su dio ove predstave, ljudi koji su je stvarali zajedno sa mnom - ističe Torbica koji dodaje kako je ovaj pristup i glumcima i glazbenicima veliki izazov.

Zanimljiv je i trenutak u kojem predstava počinje igrati. Torbičin će Shakespeare, naime, biti treći u gradu. U Gavelli igra “Kralj Rikard III”, a u HNK “Kralj Lear”. Dogodila se zanimljiva koincidencija, smatra mladi redatelj, da tri kazališta istovremeno imaju po jedan veliki naslov. To omogućuje ljudima da usporede dosege svakog kazališta i načine čitanja djela ovog velikog autora.

- Shakespeare je uvijek zanimljiv jer piše o nama, o duboko ljudskim htijenjima i strastima. Zato je toliko popularan, ali i toliko važan. Iskreno, mislim da je ovo najkompliciranija stvar kojom sam se ikad bavio i nisam u stanju neke stvari vidjeti izvana, jer sam toliko duboko u cijeloj priči - iskreno će Torbica.

Predstava će trajati oko dva sata i dvadeset minuta. Nema pauze. U nju redatelj ne vjeruje, kaže, jer ona narušava tijek predstave. Zbog toga je uvijek izbjegava i suočava se s drugim izazovom: gdje povući crtu i kako najbolje skratiti djelo, tako da sve važno bude rečeno, a da ga ne bude previše.

- Prezirem pauzu u kazalištu. Mislim da je to izmišljotina elitističkog kazališta u kojem je bitnije druženje, nego gledanje predstave. Vidim je kao nekakav najniži oblik forsiranja socijalnih susreta. Znao sam gledati predstavu koja traje po pet sati, gdje nema pauze, niti je ona bila potrebna - dodaje Torbica.

Izdvajamo