Znamo li tko je najuglazbljeniji književnik svih vremena? Upravo William Shakespeare, čiju 400. godišnjicu smrti u 2016. obilježava sav kulturni svijet. U pohvalu brojnim skladateljima od baroka sve do našeg vremena ide podatak da je njih šezdesetak posegnulo za Shakespeareovim dramskim djelima i pjesništvom pretočivši ih u gotovo sve žanrove glazbenoga izričaja. Četrdesetak glazbeno-scenskih djela, od opere i baleta do mjuzikla, desetak instrumentalnih djela, kao i vokalna lirika ulančani su u glazbeno kolo inspirirano elizabetinskim piscem, a sva je prilika da još nije sve gotovo.
Najinspirativnija ljubav
Zašto baš Shakespeare a ne neki drugi pisci bilo kojeg vremena? Na to pitanje zacijelo nije teško odgovoriti barem kada je riječ o glazbenoj sceni s obzirom na motiviku njegovih tekstova koji se najvećim dijelom temelje na vječnim temama ljubavi, častohleplja, borbe za vlast…, svim onim što od pamtivijeka hrani ljudsku dušu. A kako se mnoga Shakespeareova djela temelje i na povijesnim ličnostima i događajima, bila je to i dodatna motivacija skladateljima. U svemu tome neka su djela iznimno uspjela postavši kanonima klasične glazbene literature, neka pak nisu, a ima ih i još napisanih ali neizvedenih.
Nekako je samo po sebi razumljivo da je najopjevanija ljubavna priča svih vremena, ona o veronskim ljubavnicima Romeu i Juliji najčešće uglazbljivana. Dakako, najviše u romantizmu kada nastaju opere “Romeo i Julija” Charlesa Gounoda i “Capuleti i Montecchi” Vincenza Bellinija, uvertira-fantazija P. I. Čajkovskog i dramatska simfonija Hectora, dok se u 20. stoljeću mjuziklom i filmom na tu temu, “Priča sa zapadne strane”, proslavio Leonard Bernstein. U baletu priča o “Romeu i Juliji” počinje mnogo ranije, još u 18. stoljeću kada za nju, ali i za “Macbetha”, glazbu piše Danac Claus Schalb, a potom se niže još desetak baleta iste teme, među mnogima na glazbe Constanta Lamberta i Fredericka Deliusa, sve do Sergeja Prokofjeva, iz čijeg pera nastaje najslavniji balet, samo osam godina nakon ruske praizvedbe prvi put izveden 1948. i u Zagrebu
Jedan od najranijih glazbenih Shakespearea nastaje sedamdeset godina nakon književnikove smrti i to kao opera “Vilinska kraljica” Henrya Purcella prema “Snu Ivanjske noći” koji će dva i pol stoljeća kasnije uglazbiti na opernoj sceni još jedan Englez Benjamin Britten, a između njih dvojice smjestit će se i romantičar Felix Mendelssohn-Bartholdy najprije s uvertirom a potom i scenskom glazbom za isti naslov, iz koje šlagerski popularnom ostaje svadbena koračnica. “Hamlet”, “Othello” i “Macbeth” također su po nekoliko puta predmetom skladateljskih zanimanja; danski kraljević u operi tek jednom kod Francuza Ambroisea Thomasa (odlična zagrebačka izvedba 2011.), ali i kao junak simfonijske pjesme Franza Liszta, dok se u baletu pleše u desetak djela još od 1788. na glazbu Francesca Clerica, sve do istoimenog baleta Borisa Blachera. Opere “Othello” skladaju Gioachino Rossini i Giuseppe Verdi; Antonín Dvořak posvećuje mu jednu svoju uvertiru, a na plesnoj je sceni prisutan od 1818. kada ga postavlja talijanski plesač, koreograf i glazbenik Salvatore Viganò, a također ga sklada i Boris Blacher čiji je “Crnac iz Venecije” pod naslovom “Othello” izveden i u Zagrebu 1973. u koreografiji Sonje Kastl i Nevenke Biđin.
Macbeth u dvije opere
Mračni “Macbeth” skladan je u operi dva puta, najprije u Verdijevoj kajdanci, a potom i u djelu Nijemca Ernesta Blocha, dok su po jednu opernu šansu dobili tragičan “Kralj Lear” Ariberta Reimanna, “Antonije i Kleopatra” Amerikanca Samuela Barbera i “Béatrice i Bénedict” (“Mnogo vike ni za što”) Hectora Berlioza. Vedriji Shakespeareovi tonovi prisutni su u operama “Vesele žene Windsorske” Otta Nicollaija i u genijalnom Verdijevu “Falstaffu” (također prema “Veselim ženama” ali i “Henriku IV”), u baletu “Ukroćena goropadnica” slavnog koreografa Johna Cranca na glazbu Kurta-Heinza Stolzea (prema motivima D. Scarlattija), kao i u mjuziklu “Poljubi me Kato” (prema “Goropadnici”) Cola Portera, igranom 1960. u Kazalištu Komedija s nezaboravnom Sandom Langerholz u režiji Vlade Habuneka.
U koncertantnoj glazbi osim već spomenute Mendelssohnove scenske glazbe za “San Ivanjske noći” i fantazije uvertire “Romeo i Julija” Čajkovskog, prisutan je i Finac Jean Sibelius sa scenskom glazbom za “Oluju”, Englez Edward Elgar sa simfonijskom studijom “Falstaff”, kao i veliki francuski prgavac Berlioz koji se osim opere i dramatske simfonije još dva puta dohvatio Shakespearea; skladao je i vokalno djelo “Smrt Ofelije” inspiriran glumom buduće supruge Harriet Smithson te uvertiru “Kralj Lear”. A i glazbeni Titan Ludwig van Beethoven nije mimoišao velikog pisca. Prema svom prvom biografu A. Schindleru na pitanje kako shvatiti glasovirsku sonatu op. 31 br. 2 u d-molu, navodno je rekao “Čitajte Shakespeareovu ‘Oluju’!”.
I hrvatska glazba ima se čime pohvaliti! Čak šest djela uglazbili su naši autori:Stjepan Šulek napisao je opere “Koriolan” i “Oluja”, Igor Kuljerić i Dragutin Savinskladali su “Richarda III”, dok su lirski prizori Krešimira Fribeca “Romeo i Julija”, kao i mjuzikl “Madame Hamlet” Alfija Kabilja do danas ostali neizvedeni. Mladenačku simfonijsku pjesmu “Hamlet” skladao je Blagoje Bersa 1897., dok su se u scenskoj glazbi za drame među mnogima okušali i Oskar Jozefović, Milo Cipra, Karlo Kraus, Stanko Juzbašić, Bogdan Gagić i Ladislav Tulač, a čak je iLovro pl. Matačić skladao scensku glazbu za “Macbetha” u režiji Tita Strozzija1933. godine.
Kanonska djela
Od svog tog obilja, kanonskim su djelima ostale tri Verdijeve opere “Macbeth”, “Othello” i “Falstaff”, balet “Romeo i Julija” S. Prokofjeva, kao i Mendelssohnova neodoljiva romantična glazba za “San Ivanjske noći”. Sve drugo tek se povremeno pojavljuje na sceni i koncertnim podijima. Malo ili mnogo - teško je reći, no činjenicom ostaje da bard svjetske književnosti već četiri stoljeća živi u knjigama na dramskoj sceni, ali i u glazbi svih žanrova. Velika okrugla obljetnica u svijetu obećava tisuću i jednog Shakespearea na isto toliko načina. Možemo se nadati da ćemo ga se i mi glazbeno barem dotaknuti.
(Jagoda Martinčević)
---
Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!