Valja zapamtiti petak 24. studenoga 2017. Te se večeri na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu dogodio prevažan čin, malena svjetlucajuća zvijezda koja razgoni mrak ovdašnje netrpeljivosti.
Nagrada hrvatskog glumišta prvi je put dodijeljena romskim umjetnicima. Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić nagrađeni su za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti, zbog performerskog i nesebičnog ljudskog aktivizma u predstavi “Pogledaj me” Umjetničke udruge Arterarij. S redateljem Romanom Nikolićem, Sindirela i Siniša Senad primili su nagradu kojom je ovjenčan njihov zajednički projekt, ne krijući emocije.
Gerilski uvjeti
“Osjećala sam se čudno, ali užasno ponosno. Emocije su se miješale. Bila sam i jesam jako ponosna kao i svatko tko za svoj trud i rad biva nagrađen”, opisuje mi Sindirela svoje reakcije, a Siniša Senad dodaje: “Iskreno, kad me je Romano nazvao i rekao da smo dobili nagradu, mislio sam - ajde dobro. Kako ja baš ne pratim taj kazališni svijet, nisam odmah znao o čemu je riječ, pa sam išao guglati. Ali, kad su me ljudi počeli nazivati i čestitati, tek onda sam shvatio da smo dobili najveće kazališno priznanje u Hrvatskoj. Bila mi je velika čast jer smo se Sindy i ja prvi put okušali u nečemu takvom.”
Delikatnu iskrenost priče o teroru nad autsajderima radili su u gerilskim uvjetima. Temeljeći je na vlastitim iskustvima te iskustvima prijatelja i poznanika, od siječnja ove godine predstavu izvode u jednom uredskom prostoru na adresi Pavla Hatza 12 u Zagrebu. Pitam ih kakve su reakcije publike u tom izravnom kontaktu s neuljepšanom gorkom svakodnevicom?
“Različite, ali bitno je znati da je publika dio predstave. Sjede odmah pored te zemlje po kojoj hodamo. Poigravamo se njima, izravno i neizravno, ali njihove su reakcije na pojedinačne scene različite. Ako je scena tužna ili bijesna, onda je normalno da očekujemo sličnu povratnu informaciju. Predstava se jako sviđa publici, zato i igramo dalje”, kaže 27-godišnja Sindirela, komercijalistkinja profesijom, trenutno nezaposlena.
Intenzivne emocije
“Kad glumim, pokušavam ne gledati publiku, ali naravno da vidim reakcije. Vi u jednom trenutku opazite da emocije izazivaju suze, ili par trenutaka kasnije smijeh i nekakvo opuštanje. Naravno da i u toku same izvedbe te emocije koje izražava publika, pobuđuju i naše emocije. Tjeraju nas da još više dajemo sve od sebe kako bismo prezentirali ono što želimo prezentirati”, objašnjava 36-godišnji Siniša Senad, koji ima vlastiti knjigovodstveni obrt. Oboje ističu snažan terapeutski efekt projekta, kako za gledatelje, tako i za njih performere.
“Meni je to ispušni ventil. U jednom trenutku postajem netko drugi, zatim se vraćam u djetinjstvo, pa onda proživljavam patnje romskog naroda u Drugom svjetskom ratu... To me podsjeća recimo na sport, kad se koncentriraš na utakmicu ili trening, a istovremeno doživljavaš sve te emocije koje prolaze i izlaze iz tebe“, povjerava se Siniša Senad, a Sindirela kaže: “Ja ovo ne radim ni zbog čega drugog nego zbog gušta. Pomaže mi da lakše prebrodim situaciju u kojoj jesam, a mislim da i svima koji pogledaju predstavu bude tako. A u našoj predstavi ima i smijeha, ironičnog, normalno...”
Tražim da mi opišu najgora iskustva odbacivanja koja su iskusili na vlastitim bićima.
- Mislim da je to malo preintimno pitanje, ali doživjela sam ih više, i od neroma i Roma. Tako da je sve to relativno. Jedno od takvih iskustava je bilo na poslovnom seminaru, tražila sam adresu na kojoj smo imali sastanak. Imala sam kaput, traperice i bijele tenisice, ispeglanu kosu... Prišla sam nekoj gospođi da je pitam za adresu, i nisam stigla ni postaviti pitanje, a ona me prekine i kaže da nema novaca! Pa sam je pitala nju da li joj treba... Normalno, sada mi je to smiješno, ali bole takve stvari.“
Siniši Senadu diskriminacija pri zapošljavanju jest ono što mu je ostavilo najmučnije tragove. I on je jako posvećen aktivizmu u udrugama civilnog društva: “Moram priznati da otkad sam 2013. počeo djelovati u civilnom društvu, u ove četiri godine doživio sam pri kontaktima gotovo više diskriminacije nego u svom cijelom životu prije toga. Na svakodnevoj bazi se susrećem s tim. Recimo, iznajmljujete prostor za udrugu i ljudi vam kad shvate da ste Rom, odbijaju to učiniti iako ste uredno uplatili kaparu.”
Alarm na netoleranciju
Smatraju li da se rasizam i ksenofobija u našem društvu previše toleriraju, odnosno da li se takve pojave minoriziraju?
“Živimo u državi u kakvoj živimo. Smatram da smo svi svjesni situacije i naša predstava nije predstava koja govori samo o Romima, govori i o Srbima, homoseksualcima, i mnogim drugim ljudima koji trpe”, razmišlja Sindirela: “Voljela bih više doći do mladih, talentiranih ljudi i ohrabriti ih da ne gube samopouzdanje i volju i neka ne rade samo ono što ih hrani, nego neka rade i ono što im hrani i dušu, bez obzira ako od toga nemaju prihoda. Želim im reći bez obzira tko ste, bez obzira jeste li većina ili manjina, muško ili žensko, bez obzira koga voliš, kako se oblačiš, pokaži koliko vrijediš i traži priznanje koje ti pripada. Ako je teško, onda je i vrednije.”
Da je svaka vrsta netolerancije alarm, upozorava Siniša Senad: “Na svaku netoleranciju morali bismo odmah reagirati. Ali reagirati na način da povećaš znanje osoba koje nisu tolerantne. Tolerancija kao riječ znači da ti podnosiš nekoga tko je drukčiji i različit, i meni zapravo ta odrednica ne odgovara. Različitosti trebaju biti slavljene, morali bismo priželjkivati nekoga tko je drukčiji od nas, prihvaćati ga, a ne samo podnositi. Čim se pojavi nešto nasilno, da nekoga ideš fizički napasti jer je drukčiji, da samo zato što sam se ja rodio kao Rom nemam nikakva prava, to se treba spriječiti u začetku. Inače se dogodi nacizam, kad su ljudi doslovce ubijani u logorima zbog svojih rasnih obilježja. Ja želim vjerovati da ljudski rod jednostavno nije takav, jer ako ne bih vjerovao u to, u žalosnom bih svijetu živio.”