Slavoj Žižek predstavio je u subotu navečer svoju novu knjigu "Antigona", izdavača Fraktura, nakon čega je održao predavanje pred, ponovno, punim Hrvatskim narodnim kazalištem, bilo je dodatnih stolaca i na pozornici. Predavanje je održao u sklopu Filozofskog teatra Srećka Horvata.
Po drami koju je napisao star filozof Žižek, prema časopisu The New Republic, "najopasniji filozof Zapada", i koja je već prevedena na nekoliko jezika, izvest će se i premijerno predstava u zagrebačkom HNK, koju će režirati Angela Richter, njemačka redateljica hrvatskih korijena. Podsjetimo, riječ je o redateljici čija je hvaljena drama o Julianu Asaangeu i ostalim "zviždačima", i koju smo intervjuirali u Jutarnjem. Rekla je da je Žižeka upoznala nakon što je preko e-Baya licitacijom kupila večeru sa slavnim filozofom i "zviždačem" Assangeom. S Assangeom se kasnije sprijateljila radeći na predstavi, no prva večer bila je, kako je prepričala dosta neugodna: "Sva sreća što je s nama bio društveni Žižek pa je čitavu noć razbijao tišinu koja bi inače zavladala".
Žižek strastveno govori o temama koje ga zaokupljaju, nije ga teško zamisliti kako razbija led. Svaku njegovu tezu prati i anegdota iz nekog kuta svijeta.
Sofoklova "Antigona" ima jedan kraj, Žižekova ima tri različita kraja, a komentira ju zbor, odnosno narod: u prvom zbor hvali Antigoninu ustrajnost da pokopa brata, unatoč Kreontovoj zabrani, i njezinu spremnost da pogine za ideale, u drugom tumači što bi bilo da je Kreont prihvatio njezinu želju, u trećoj verziji zbor ih kori jer je čitavo društvo žrtva njihova besmislena sukoba. Kako je na predstavljanju rekao Žižek, za različite završetke inspirirali su ga filmovi "Trči, Lola, trči" Toma Tykera te "Dvostruki Veronikin život" Krzysztofa Kieslowskog ("skinite film preko pirata, ako ga niste gledali", poručuje u karakterističkoj provokativnoj maniri i dodaje da kasnijeg Kieslowskog drži lošim). "Izvorna Antigona je kič, podsjeća na telenovelu, ona pobjegne u drugi grad, a njezino se dijete kasnije vrati da ubije Kreona. Uvijek me fascinirala činjenica da ako se nešto promijeni u priči, u ovom slučaju kraj, čitava priča dobiva drugu konotaciju", tumači.
Međutim, ono što ga najviše zaokuplja trenutačno, tema je izbjeglica, o kojoj je govorio i na predstavljanju knjige i na predavanju, a, iako, kaže, sebe smatra radikalnim ljevičarem, zbog njegovih ga stavova znaju napadati i ljevica i desnica. I priču s izbjeglicama, koja može imati više epiloga, kako kaže, usporedio je s "Antigonom" koja je, drži, danas vrlo aktualna: "Postoji prvo humanitarna pozicija za izbjeglice, apstraktna humanitarnost. Postoji i Kreont, to je mađarski političar Orban. Naravno, nikako nisam za Orbana, on je velika opasnost, taj "branitelj Europe" i smatram da se izbjeglicama treba pomoći, greška Europe nije što se otvorila izbjeglicama, ja sam i dalje radikalni ljevičar. No postoji nešto lažno u toj liberalnosti Europe, to licemjerje koje liberalnim dušama daje osjećaj moralne superiornosti. No, nije dovoljno suosjećati da bismo se od toga osjećali dobro".
Odnosno, kako dalje kaže, "postoje dvije inačice ideološke ucjene. Prva je da Europa treba pokazati solidarnost, druga su antiemigrantski nastrojeni populisti. Oba su loša". Rješenje nije u tome, smatra, da se Europa u potpunosti otvori, već da se promijeni fukcioniranje kapitala. "Ako želimo riješiti problem, moramo postavljati radikalna pitanja. Rekonstruirati društvo da izbjeglice ne lutaju okolo, što više ih tretiramo kao objekt humanitarne pomoći, više dolazi do napetosti. Morat ćemo iza sebe ostaviti ljevičarske tabue", tumači Žižek.
Smeta ga, kako kaže, izjednačavanje europskog nasljeđa, vrijednosti s kulturnim imperijalizmom: "A upravo je svojstvo globalnog kapitalizma da se prilagođava pluralnosti, okrutna je ironija da globalni kapitalizam ne treba globalne vrijednosti Zapada, on vlada na autoritativan način". Problem je, po Žižeku, dalje, i "izjednačavanje kritike dijela islama s islamofobijom, taj patološki strah liberalista Zapada da ne budu optuženi za islamofobiju. I sve je veći pritisak, kao posljedica tog straha, da nema dovoljno tolerancije".
Idealizacija izbjeglica, tumači, nikome ne čini dobro "Što ako otkrijemo da među njima, kao uostalom, i među nama, ima i loših ljudi. Pogrešno je misliti da patnja nekog čini boljim čovjekom", tumači Žižek i nastavlja: "Volimo ih kad su dobri, kad su zahvalni, no što kad nisu zahvalni, a na to imaju pravo, da ne budu zahvalni. Voli ga kada ti pokuša silovati ženu". Napade na novogodišnju noć u Kölnu, nazvao je "opscenim karnevalom", to nije bio, tumači, "pokret seksualno gladnih muškaraca, već javni spektakl zastrašivanja".
Situacija, po Žižeku, ne sluti na dobro: "Ja sam radikalni pesimist. Potencijalno se približavamo, smatram, ratu unutar granica Europe. Prijetnja rata u Europi raste dan za danom". Teški mrak, nadodaje, obavija i Europu i Srednji istok.
Sada u Europi, smatra, "živimo u vrsti staklenog vrta", "nasilje se događa povremeno, i strašni napadi u Parizu odmak su od svakodnevnice. No, za razliku od Zapada, u zemljama kao što su Kongo, Afganistan, Sirija, to je svakodnevnica, tamo su prepušteni na nemilost, na svijet nasilja". Osim toga, tumači: "Islamska država ponekad je fetiš, borbom protiv nje skriva se istinskog neprijatelja". Posljedica globalnog kapitalizma je, nadodaje, i to što je vidljiv uspon novog robovlasništva u nekim zemljama, gdje situacija, tvrdi, u kojima rade migranti, podsjeća na one "kakvi su bili u koncentracijskim logorima".
Naposljetku, zaključuje, kako je i situacija u Kongu, kao što su i migracije, posljedica globalne kapitalističke dinamike: "Zato sam ja komunist".