Katalonska benediktinka Teresa Forcades protekli je vikend posjetila Zagreb. Prvi je put u Hrvatskoj gostovala 2014. godine na šibenskom festivalu Fališ, a godinu poslije održala je predavanje u Rijeci. Ovaj je put za posjet imala dva povoda: gostovanje u Filozofskom teatru Srećka Horvata i objavu hrvatskog izdanja njezine knjige "Vjera i sloboda" u kojoj kroz šest poglavlja, nazvanih prema kanonskim satima koji određuju svakodnevni ritam njoj i još tridesetak redovnica s kojima dijeli dom u samostanu lociranom na španjolskoj planini Montserrat, artikulira svoje stavove o pitanjima koje smatra krucijalnima za suvremenog čovjeka.
Danas poznata kao najradikalnija časna sestra Europe, Forcades se zaredila prije 18 godina tijekom kojih si je priskrbila jednu od najkontroverznijih biografija u suvremenoj Katoličkoj crkvi. Istodobno je vjerska i politička ikona, koja spaja naizgled nespojivo: oštru kritiku kapitalizma, zalaganje za LGBT zajednice, raskrinkavanje velikih korporacija i borbu za prava žena s teološkim promišljanjima. Inače doktorica medicine, široj je javnosti postala poznata 2009. godine kada je na YouTube postavila 60-minutni video, koji je pogledalo više od milijun ljudi, a u kojem objašnjava razliku između javne politike i objektivnih, stručnih dokaza vezanih uz cjepivo protiv svinjske gripe. Godine 2013. sudjelovala je u uspostavljanju političkog pokreta Procés Constituent, koji se zalaže za antikapitalističku i nezavisnu Kataloniju, a dvije godine nakon toga privremeno se udaljava iz svojeg samostana kako bi se mogla aktivnije baviti politikom.
Danas svjedočimo velikim izbornim uspjesima desničarskih stranaka diljem Europe, od Nizozemske, Danske i Njemačke pa do Srbije. Većina ih je orijentirana prema nacionalizmu i populizmu, a protive se imigracijskoj politici i Europskoj uniji. Zbog čega ljudi daju svoje glasove konzervativcima?
- Vjerujem da je nacionalizam najveći problem s kojim se danas susrećemo. Ipak, tome pojmu treba vrlo oprezno pristupiti. Uz njega najčešće vežemo negativne konotacije: mržnju prema drugim narodima i nametanje prevlasti vlastitoga. Ipak, sebe bih nazvala nacionalisticom, ali ne u tom šovinističkom i purističkom smislu. Bilo bi smiješno misliti da je moja nacija bolja ili čak različita od druge. Nacionalizam bi trebao podrazumijevati ideju da nismo individualci, da smo povezani s drugim ljudima na lokalnoj razini. Čovjek se iz različitih uvjerenja može povezati s političkom strankom, s Crkvom ili nekom drugom organizacijom, ali postoji konekcija koja je puno jača i nema veze s našom voljom, a to je ona s našim susjedima. Bez obzira željeli mi to ili ne, susjedi su nam tu. Vjerujem da se politika 21. stoljeća neće pomaknuti prema većoj pravdi dok ne shvatimo kako je nemoguće da se parlamentarci međusobno dogovore, pronađu rješenja za probleme i krenu naprijed sve dok svi ne učinimo isto sa svojim susjedima, bez obzira na to koliko se razlikuju od nas. Tako vidim nacionalizam - kao izazovnu ideju koja me povezuje s osobom pokraj mene, bez obzira na moj individualni izbor. Vjerujem da puno ljudi koji glasaju za desno orijentirane stranke upravo u tom kontekstu u njihovim programima pronalazi određenu perspektivu, koju bi htjeli vidjeti i kod ljevice. U svijetu imamo više primjera lijevo orijentiranih stranaka koje su primijenile princip oslanjanja na nacionalni ponos i ostvarile izborne uspjehe, kao, na primjer, u Latinskoj Americi i Ekvadoru. Da bismo potaknuli ljude na akciju, u politici trebamo emocije, a ne isključivo apel na razmišljanje. Ako desnici ostavimo religiju i ideju o naciji, ljudi će otići desno. Treba artikulirati narative oko kojih će ljudi biti strastveni i povezati se s idejom nacionalizma, ali, naravno, ne u ksenofobičnom i šovinističkom smislu. Ljevica se treba osloboditi straha od zadiranja u takve teme.
Na početku ove godine Finska je počela dvogodišnji eksperiment u kojem određenom dijelu populacije daje bezuvjetni temeljni dohodak. Što mislite o takvom modelu?
- Za mene takav način raspodjele dobara nije idealan. Država ne treba biti ta koja će riješiti probleme građana, nego oni to moraju učiniti sami. Ono što država treba poduzeti jest uvođenje zakonske deregulacije koja će spriječiti favoriziranje velikih korporacija i olakšati jednostavnim ljudima. U ovakvom sustavu ljudi ne mogu početi vlastiti biznis, bio on individualan ili kooperativan, jer nemaju dovoljno novca. Imamo ekonomsku katastrofu koja ostavlja ljude bez opcija s jedne strane i državu koja daje novac s druge. Naravno da bih glasala za bezuvjetni dohodak jer znam da postoje ljudi koji gladuju i s tim u vezi nešto treba učiniti. Ali, pomalo sam nesretna jer idemo u tom smjeru, umjesto da jačamo međusobne horizontalne veze ili, još bolje, učinimo nelegitimnim sve vlasništvo koje se ne koristi. Ako netko ima tisuću kuća od kojih koristi samo jednu, to znači da 999 ljudi nema ništa. Vjerujem da ljevica treba biti radikalnija kada je riječ o akumulaciji bogatstva, ne treba se bojati i činiti usluge velikim kapitalistima. Iako ga je teško postići, rješenje u koje vjerujem je decentralizacija - pomicanje odgovornosti na običnog građanina, koji ne očekuje spas od političara, nego je spreman poduzeti nešto u svojoj zajednici. Država definitivno ne treba biti ta koja će upravljati kapitalom, takav je sustav postojao u Sovjetskom Savezu i ispao katastrofalan.
Talijanski filozof Franco Berardi Bifo u siječnju je također bio gost Filozofskog teatra, a tijekom gostovanja je istaknuo tezu da ljudi koriste tehnologiju u krive svrhe - umjesto da pomoću nje reduciramo broj radnih sati i poboljšamo kvalitetu života, mi je koristimo za komunikaciju, što nas čini izoliranima i otuđenima. Slažete li se s tom tvrdnjom, kako sa stajališta medicinske stručnjakinje tako i s onoga društvene aktivistice?
- Definitivno postoji kontradikcija između toga što ljudi rade puno više nego prije, a posjeduju strojeve koji rade umjesto njih. Slažem se da se tehnologija, ako se gleda kroz prizmu onoga što je dobro za većinu ljudi, pogrešno koristi. S druge strane, ako se gleda kroz prizmu onoga što je dobro za nekolicinu koja povećava svoje privatno vlasništvo, koristi se sasvim dobro. Također želim ukazati na to da stroj može porobiti, otuđiti i dehumanizirati čovjeka. To je marksistička teza, ali to je tako. Čovjek je emocionalno i kognitivno biće i, shodno tome, njegov bi posao trebao biti mjesto na kojem razmišlja i osjeća. Umjesto toga, mi pokušavamo ljudsko biće usporediti sa strojem i natjerati ga da funkcionira poput stroja - ne osjećajući i ne razmišljajući, samo da radi. To je uzrok brojnih frustracija. To je također i jedan od razloga što ljudi nisu politički mobiliziraniji - ako ste odradili deset sati u danu na takvome poslu, misliti i osjećati može postati previše bolno. Samo želite da vaša obitelj ima što jesti. Riječ je o prilično očajnim situacijama.
Spomenula bih slučaj zaposlenika Starbucksa. Kompanija uzme podatke i kontakt potencijalnih zaposlenika i kaže im da će ih kontaktirati kada im bude potrebna radna snaga. Ljudi ostaju u neizvjesnosti, a kad ih iz Starbucksa pozovu, prekidaju svoju svakodnevicu i odlaze na posao. Nakon nekoliko odrađenih sati pošalju ih kući. Trebamo zakone koji će onemogućiti bilo kojoj kompaniji da tjera ljude da rade pod takvim nehumanim uvjetima.
Papa Franjo otvoreno kritizira kapitalizam, tvrdi da ateisti mogu ići u raj i da ženama koje su pobacile treba oprostiti. S druge strane, lokalni su svećenici po tim pitanjima i dalje prilično konzervativni. Mislite li da postoji način da se stavovi o važnim ideološkim i teološkim pitanjima između vrha i dna hijerarhije Katoličke crkve koordiniraju?
- U Crkvi, kao i u društvu općenito, promjena nikada ne može doći odozgo prema dolje. Papa Franjo može biti progresivan koliko god želi, i to neće značiti ništa dok su oni ispod njega još uvijek neskloni promjenama. Ali, to ne znači da njegovi stavovi nisu važni. Onaj tko je gore, ne može učiniti sve što mu je po volji jer bi to onda bila diktatura, ali treba otvoriti vrata, ili barem prozore, novim idejama. Nedavno sam napisala knjigu o papi Franji i u tom sam procesu saznala da po tom pitanju ima vrlo zanimljivu strategiju: on neće pokušati pokrenuti Crkvu kao cjelinu jer je previše raznolika, nego će se osloniti na njezinu decentralizaciju. Prije je Katolička crkva bila isključivo europska organizacija, a danas samo 22 posto njezinih pripadnika živi na tom području. Na primjer, u Europi je realno očekivati da će prosječni pripadnik Crkve reći da ne smatra spolne odnose homoseksualnih parova grijehom, dok su u Africi stavovi društva mnogo drugačiji. U skladu s tim, Papa će dopustiti neke promjene na nekim mjestima. On nije taj koji odlučuje o promjenama, ali ih može pozdraviti ako dođu odozdo. Vjerujem da će prvi takav primjer biti davanje dozvole za ženidbu svećenicima u Brazilu.
U jednom intervjuu za BBC rekli ste da ste od zaređenja tri puta bili zaljubljeni. Jeste li ikada posumnjali u svoj životni put?
- Seksualnost nije nešto za što imate prekidač koji prema potrebi možete uključiti ili isključiti. Kada sam osjećala taj nemir, pomislila sam da trebam prestati biti časna sestra, ali sam cijelo svoje biće orijentirala prema svojoj službi i zbog toga mi je svako iskušenje pomoglo da bolje upoznam sebe i shvatim kako se osjećaju 'normalni' ljudi. To što sam redovnica ne znači da znam kako ću se osjećati u svakom trenutku svojega života. Nijedno ljudsko biće nije savršeno, pa tako nisam ni ja.