Pročitao sam “Ljude od voska”, nov dramski triptih Mate Matišića, koji će zagrebački HNK praizvesti za mjesec i pol u režiji Janusza Kice. Njih dvojica nisu dosad radili predstavu. Sudeći po tekstu i poznavajući Kicinu temeljitost, eleganciju i, ako je potrebno, surovu preciznost, očekujem senzacionalnu umjetninu. Jedva čekam da vidim kako je Kicin gesamtkunstwerk uskrisio još jedan, eto, izvanredan Matišićev tekst, naoko naturalističan, a zapravo groteskan.
Posljedice rata i dalje tinjaju u njegovim likovima, ali sad im se vraća i prošlost prije agresije, i to kao tragična farsa. Protagonist sva tri dijela jest dramski pisac i scenarist Viktor, autorov alter ego, ne doslovan, ali niti odalečen od njega, koji, eto, proizvodi nesreće više nego gotovo svi dosadašnji Matišićevi likovi. Kao da je Matišić, po vlastitu “liku”, izmaštao, eto, novoga našeg dinarskog Hamleta, još uspjelijeg od Brešanova iz njegova čuvenog klasika “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”!
U prvom dijelu, “Obožavateljica”, crnohumorno umire zapravo, još jednom, Jugoslavija, a Hrvati i Srbi iskrsavaju kao dva tragedska kora kao pozadina smrti jednoga mladića “polutana”. U drugome dijelu, “Prvi musliman u selu”, čija je radnja smještena u autorovo rodno selo Ričice, odvija se gotovo antička tragedija, koloplet smrti i neumitnog propadanja gotovo cijelog sela.
Treći dio nekovrsni je psihološki triler iz zagrebačkog boljeg društva, što ga također pokreće neizbježna, očekivana smrt najvažnije protagonistice.
Matišić se upustio u pustolovinu u kakvu obično upadnu romanopisci, estetizirao je samoga sebe. Dakako, nikako doslovno i precizno autobiografski, ali na momente upravo vratolomno iskreno.