Kazališni dramaturg, redatelj i koreograf Saša Božić, u suradnji sa Ksenijom Zec, u petak u Teatru Exit predstavlja novi autorski projekt. Predstava “Očevi i sinovi” završetak je trilogije u kojoj Božić i Zec na sociološkoj i kulturalnoj razini propituju odnos oca i sina. Iako naslov podsjeća na roman ruskog književnika Turgenjeva “Očevi i djeca”, Božić ističe da se predstava bavi mehanizmima prenošenja povijesnih priča, narativa i hijerarhije u odnosu muškosti, a koji proizilazi iz pet intimnih priča glumaca koji pričaju o svojim očevima i maštaju o svojim sinovima.
- Korpus zapadnjačke literature, umjetnosti i psihologije obično se temelji na relaciji oca i kćeri, majke i sina, te majke i kćeri, dok se odnos otac-sin prešućuje i podrazumijeva. Predodžba o naslijeđu očeva i sinova u predstavi polazi od umrlih (djedovi, pradjedovi) do nerođenih (sinovi i unuci), dok se uloga Oca širi na njegovu simboličku funkciju kao temelja sigurnosti, točke zabrane, institucije - pojašnjava Saša Božić.
Slavni koreografi
Božić je svoje umjetničko djelovanje započeo krajem 90-ih. Još kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokazuje zanimanje za suvremeni ples i performans, no kako u Hrvatskoj nikada nije postojala plesna akademija, upisuje kazališnu režiju. Tijekom studija počinje i njegov angažman na projektima izvedbenog kolektiva bad.co i Zagrebačkog plesnog ansambla te suradnja s koreografkinjom Ksenijom Zec. Samo dan nakon što je diplomirao odlazi iz Zagreba i četiri godine boravi na umjetničkim rezidencijalnim programima u Belgiji, Njemačkoj, Norveškoj, Švicarskoj i Francuskoj.
- Imao sam sreću da sam vrlo brzo uletio u sistem velikih produkcijskih kuća, poput Norveškog plesnog centra u Oslu ili Hebbel am Ufer (HAU) kazališta u Berlinu. Odgovarao mi je takav način rada i određena vrsta nomadstva jer se nikada nisam želio pozicionirati kao umjetnik koji radi “tako i tako” i veže za određene lobije ili vrste kulturne politike - nastavlja Božić.
Uslijedile su suradnje s brojim priznatim koreografima i plesačima poput talijanskog koreografa Francesca Scavetta, berlinskih koreografkinja Isabelle Schad i Simone Aughtelony, francuske koreografkinje Martine Pisani te beogradske umjetnice Dalije Aćin s kojom je 2008. godine, za projekt “Handle with a great care”, nagrađen prvom nagradom Jardin d'Europe najprestižnijeg europskog festivala Impulstanz u Beču.
Povratak na Akademiju
Iako ističe da je odluka o povratku bila privatne, a ne poslovne prirode, prihvaća poziv Ksenije Zec te počinje predavati kao asistent na Katedri scenskog pokreta pri ADU u Zagrebu.
- Na Akademiju sam došao kada sam shvatio da me više zanima proizvodnja znanja nego kazališnih predstava. To mi odgovara jer neke stvari koje radim paralelno mogu isprobati sa studentima koji nisu opterećeni hijerarhizacijom nekog kazališta, prirodno su ambiciozni i ne moraš iz zavoditi. Mene su učili da glumca moraš zavoditi i njime manipulirati. Pokušavam se izmaknuti od moći koju takva vrsta dijeljenja znanja uspostavlja i ostvariti drukčiju vrstu dijaloga s glumcima.
Saša Božić ostvario je i niz samostalnih projekata, poput “Skup:Igre” na prošlogodišnjim Ljetnim igrama, te plesnih predstava “Boys don't cry” i “Love will tear us apart” u suradnji s Petrom Hrašćanec, s kojom su sudjelovali na festivalu Croatie, la voici u Francuskoj i koja je na europskoj turneji do 2014. godine.
Na zagrebačkoj sceni Božić se pozicionirao isključivo u Teatru &TD iako su njegove predstave igrale i u drugim gradskim kazalištima.
- Nemam ništa protiv nacionalnih kuća i načina na koji oni djeluju ili gradskih institucionalnih kazališta, ali u Teatru &TD postoji produkcijski, profesionalni i etički tretman umjetnika na koji ja mogu pristati. Naglasak je na procesu, komunikaciji s gledateljem, edukaciji i odgoju publike, a ne samo na produktu. Moja generacija, Frljić, Anica Tomić, Miran Kurspahić i ja, svoje smo prve radove napravili upravo u &TD-u. Da bi opstala institucionalna kazališta, ZeKaEm-ovi, Gavelle i ostali, potrebno im je “zdravo meso”, a to je upravo ono što &TD proizvodi. Ne znam koliko je zagrebački establišment svjestan toga - nastavlja Božić.
Pripreme za ‘Kiklopa’
Establišment očigledno nije svjestan niti važnosti njegove nezavisne kazališne scene koja je, kaže, najvidljivija i najprepoznatljivija izvan Hrvatske, ali i ona stagnira zbog nedovoljnog poticaja nadležnih institucija.
- Hrvatsko je kazalište zanimljivo, naši umjetnici su kvalitetni i rade odlične stvari, ali problem je kulturne politike koja je troma, lijena, bezobrazna i ne razumijem što se treba dogoditi da kulturni radnici shvate da su tu zbog nas, a ne da smo mi tu da bi oni dobivali svoje plaće. Problem hrvatske kulturne politike je neprestana proizvodnja krize. Krize plakata, krize SC-a, krize ravnateljstva. Mi smo kao umjetnici navikli raditi u krizi, a ja kao umjetnik to jednostavno odbijam. Stoga slijedi moja odluka da se opet polako okrenem prema inozemstvu i postanem “lijeni dokoni europski umjetnik” koji zna gdje radi, koji je opseg njegove publike i ima neke modele kako da ga proširi.
No, u međuvremenu, Saša Božić nastavlja se snalaziti u postojećim okolnostima i radi na novim projektima. Uz “Očeve i sinove” priprema i “Kiklopa”, svoje drugo scensko čitanje Marinkovića nakon “Glorije”. Projekt okuplja neke od najzanimljivijih umjetnika suvremenog teatra - Livija Badurinu, Anu Karić, Natašu Dangubić, Petru Hrašćanec, te studente glume Milicu Manojlović i Radu Radolovića i glazbenike Nenada i Alena Sinkauza.