REPERTOAR

NEPLANIRANA PROMJENA U SVIBNJU Dolenčić u Gavelli postavlja Šovagovićevu 'Ciglu'

Zagreb, 090518.
Frankopanska ulica.
Filip Sovagovic, glumac i redatelj.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Filip Šovagović

Iznenadna promjena u Gavellinu repertoaru. “Cigla”, klasičan generacijski komad Filipa Šovagovića, zaigrat će ovoga svibnja mjesto praizvedbe teksta također domaćega autora, ali kojega je spopala kreativna slabost, pa djelo nije dovršio, otkrio nam je ravnatelj Gavelle Dražen Ferenčina, doduše neslužbeno, kao ideju, jer promjenu u repertoaru prvo treba odobriti, sutra, Kazališno vijeće. No ne sumnjam u njihovu odluku.

Redatelj jest isti, Krešimir Dolenčić, a komad će dakle igrati prvi put u Zagrebu, dvadeset i više godina nakon legendarne splitske praizvedbe pod ravnanjem Paola Magellija i u dramaturškoj obradi Željke Udovičić Pleština, u prosincu 1998., u devastiranom hotelu Ambasador. Naslovnu ulogu ratnoga veterana Cigle tad je zaigrao Milivoj Beader, danas uspješan glumac ZKM-a, a podjela za ovu predstavu još nije utanačena.

Cigla jest svojevrsna kronologija događanja u Hrvatskoj od 1991. do 1995. i govori o parazitima koji žive na račun najmanjega, produktivnog dijela društva koji proizvodi hranu. Da se tekst igra, predložio je dramaturg Gavellin, Dubravko Mihanović, a redatelj Dolenčić zamisao je rado prihvatio. Šovagović je ponešto uredio tekst, a o njemu kaže:

“Taj Cigla, što dolazi od Ciglenečki, nije nov lik. Drama, iako ne volim tu riječ, trebala bi biti nekakav logičan nastavak drame mojega oca Fabijana Šovagovića ‘Sokol ga nije volio’, s eto sad već pedeset godina odmaka, uz napomenu da bi mogla se dogoditi i trilogija, s tim da se treći nastavak događa otprilike godine 2029., u Afganistanu.”

Pitamo ga i zašto ne voli riječ drama.

“Mislim da je moja pisanija nepretenciozna, nekrležijanska, netipična za hrvatsko kazalište, gotovo pa dokumentarna, i ne podrazumijeva baš velika dramatična zbivanja na sceni, protiv kojih se zapravo borim u svojim radovima zato što mislim da kazalište može živjeti i na temama koje nisu atraktivne.”

Izdvajamo