Skupina umobolnih pacijenata i jedan ovisnik, koji se lažno predstavlja kao psihijatar, svi skupa zatvoreni u nekadašnji samostan, zapravo bolnicu usred planine, iako za zimskog doba odsječeni od svijeta zapravo taj vanjski svijet, od kojega su odbačeni, upečatljivo zrcale.
Oni, kolikogod govoreći o svojoj bolesti, pripovijedaju i o bolesti i disfunkcionalnosti tog svijeta u kojem se i jesu razboljeli. To je, ukratko, priča crne komedije “Pukovnik ptica” koju na scenu Kerempuha upravo postavlja Vinko Brešan. Likovi drame, ti psihijatrijski pacijenti s Balkana, silno žele u Europu, do Strasbourga, Bruxellesa, stalo im je biti dio toga svijeta. Baš ta želja za pripadanjem onome što oni čitaju kao napredno učinit će da, makar zatočeni u svojoj iluziji, na trenutak postanu funkcionalni, što situaciju dovodi gotovo do groteske.
Autor “Pukovnika ptice” poznati je, širom Europe puno izvođen bugarski dramatičar Hristo Bojčev. Među mnogim nagradama koje je Bojčev za ovaj tekst dobio ističe se ona na Međunarodnom natjecanju dramskih pisaca British Councila 1997. Tamo je pobijedio u konkurenciji četiri stotine drama iz cijelog svijeta.
U magli
Bojčev, dok pripovijeda o toj balkanskoj težnji Europi, u isti se čas poigrava s raznim mitovima koje Balkan ima o geografskom i političkom centru kontinenta kojemu i pripada i ne pripada. Likovi drame sve će učiniti ne bi li iz balkanske planinske umobolnice, noću obavijene maglom i okružene vukovima, nekako stigli do Strasbourga, poslali poruku da na njih računaju.
“Taj tekst je drugačije prirode od svih drugih koje sam do sada radio. Ja sam primarno pripovjedač, svi tekstovi koje sam radio imali su jaku priča koja je proizlazila iz nekih odnosa među likovima, zaplet je ono što ih je vuklo. Ova je priča drugačija, ona je snažna metafora vremena i prostora, živi i od glumačkih interpretacija i improvizacija, od jedne fine glumačke igre koja nije nužno direktno pripovijedanje”, govori neposredno prije jutarnje probe Vinko Brešan. “Ovdje mi je prednost što radim s glumcima koji to rade fantastično vješto, zapravo uživam gledajući kako stvaraju materijal. Mislim da je kazalište primarno glumačka umjetnost, kao redatelj u kazalištu ja sam pomoćno umjetničko osoblje, za razliku od filma koji je primarno redateljska umjetnost.
Glumačka ekipa
Ovdje u Kerempuhu imam glumačku postavu koja je, nogometnim rječnikom rečeno, Real Madrid. Tu je Vili Matula, Marko Makovičić, Borko Perić, Nikša Butijer, Dražen Čuček u naslovnoj ulozi, Vedran Mlikota, Branka Trlin… Ono što se meni kao redatelju dešava, možda prvi put, jest da glumci unutar neke probe počinju dodavati stvari koje me iznenade, ali nasmiju, i onda vičem: ‘Fiksiraj to. Fiksiraj to! Ne gubimo to’”, opisuje Brešan kako grade “Pukovnika pticu”.
Bojčevov tekst u nas je već postavljan, praizveden je 2005. u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, u režiji Nenni Delmestre.
“Ovaj tekst daje baš veliki prostor glumcima da naprave sjajne likove. On je s jedne strane komičan, a s druge strane nosi jednu tugu u toj priči. To glumici vole, jer im daje prostor za široki raspon emocija. I, mislim da je to razlog zašto je ‘Pukovnik ptica’ tako puno postavljan”, komentira Brešan. Pukovnik iz priče, kad njegova vojska konačno kreće put Strasbourga, kaže: “Gospodo! Gospodooo! Vi niste ludi, gospodo! Vi ste samo drugačiji od ostalih. Vi naprosto niste stvoreni za ovaj svijet…”
Strojev korak
“Pitanje je što je uopće normalno. Možda je ono kako mi zamišljamo Strasbourg i Bruxelles, možda je naše zamišljanje toga najbliže kiču, a ne realnosti, a možda smo mi u tom kontekstu cirkuska atrakcija, a ne funkcionalni dio toga. To je ono što želimo pitati u ovoj predstavi. Volio bih da predstava o tome komunicira. To je pitanje pomalo i - glazbeno. Ono što nama Balkan predstavlja je neuredni ritam, u glazbenom smislu neujednačen. Mi se takvima prepoznajemo. To kod nas nije Radetszky marš. To je nešto što je iz perspektive Europe neuredno, a iz naše perspektive je nešto što nam pripada, neki naš izričaj. Volio bih da se sraz ta dva ritma osjeti u predstavi. Kod nas je to možda pitanje strojevog koraka, kakav strojev korak vodimo”, objašnjava. “Strojevog koraka?”, pitam. “To je iz vojne terminologije. Korak kojim koračaju vojnici u stroju. Glumci su se ovdje morali suočiti s jako puno vojnih termina, jer ti pacijenti postaju neka imaginarna vojska. Nama koji smo bili u JNA i pamtimo kako je tamo bilo, lakše je raditi ovu predstavu.”
Premijera je drugog veljače. “Sad trčimo zadnjih stotinu metara. Tih zadnjih sto metara se utrka gubi ili dobiva”, govori redatelj žureći na probu. Najzahtjevnije mu je, kaže, bilo - osmisliti kraj. “Smisliti na koji način predstaviti nas u tom Strasbourgu. To je uvijek vizualno pitanje, ali ne i samo vizualno. Dugo sam razmišljao putem koje slike dati završnicu te predstave.”