Jesenji povratak u zagrebački teatar dođe mi kao povratak u školu. Opet gledam draga lica, glumce dakako, a i neka nova.
U školskom duhu, dvije prve premijere, „Pijani“ u Gavelli redatelja Vite Taufera i „Proba orkestra“ u ZKM-u,redatelja Edvina Liverića, skupili su ne baš optimističnih pet od mogućih deset bodova. S tim da Gavella nosi ocjenu plus dobar a ZKM minus dovoljan.
„Pijani“, dramolet suvremenoga ruskog pisca Ivana Viripajeva (r. 1974.), osrednji je tekst, tipičan za tipično evropsko dramsko pismo, što nas guši već dva desetljeća: fragmenti, fragmenti, o beznačajnim ljudima, u trenutku dok govore nekakvu svoju istinu. I ako tkogod laže, to se odmah mora znati, pa se publici „telefonira“ da se laže. Ovdje, primjerice, Enes Vejzović, koji nadahnuto igra direktora Gabrijela, neprestano ponavlja:
„Tako kaže moj brat katolički svećenik“. Ne samo da odmah i mi u Hrvatskoj znamo da laže (pravoslavac – a brat katolički svećenik), nego čak i tekst otkriva. Ostali će likovi upozoriti publiku da laže! Takva doslovnost me naježi. Danas bi Čehova bacili u smeće. Kao da smo svi manje pametni, a za alkohol – lako ćemo.
Znači, posrijedi je niz fragmenata, satiričnih, o pijanim ljudima, sa zapadnjačkim imenima i ruskim manirama, uglavnom bogatima, koji se odreda u pijanstvu oko koječega „slome“. Vjerojatno izvornik nosi više Rusima shvatljiva humora i tradicije, ali ovako doslovno preveden, iz pera ugledne Irene Lukšić, ispraznio se od smisla.
Znači, školski rečeno, tema nije alkoholizam, nego strah od smrti i kako živjeti u svijetu bez Boga. Međutim, osim alkohola, i grubosti što donosi, ništa se ne dogodi. Znači, znam o čemu je tekst, ali tim gore za tekst.
Redatelj se nije baš pretrgnuo da predstavi podari detalje i pažljivije trajanje. Scenski su aktivni i lijepo ugođeni kostimi Marite Ćopo, funkcionira ispražnjena, kabaretski osjenčana scena Igora Pauške, atmosferu podvlače i satirični glazbeni „gifovi“ Nane Forte i Jure Ivanušića, ali podloge u zbivanju baš i nema u izobilju.
Glumci ovdje moraju trajati u istome, proizvoditi „stanje“, teško je to. Autentičnost predstavi podare, otprilike na polovici, Ranko Zidarić, kao Gustav, i Filip Šovagović, kao Karl, bankari. Ne tako davno, jedan drugi redatelj kaže Zidariću: „Moraš to igrati iznutra!“ Zidarić: „Ali igram iznutra, iznutra nema ničeg.“ To „ništa“, prazninu koja se mora poništiti, u suzdržanom a zapravo majmunskom nadmetanju s prijateljem, Zidarić ovdje igra izvanredno.
Snažno scensko postojanje daje i Šovagović, kao njegov naoko pasivan oponent. Mržnja i ljubav istodobno. Snažno. Pa i potresno. Odlična je, prije njih, bila i mlada Martina Čvek kao Magda, upravo vjenčana i u prvoj bračnoj krizi. Ozren Grabarić standardno, rekao bih pelivanski, otvara zbivanje kao Mark, isto direktor… Još igraju: Ksenija Pajić, Nela Kocsis, Dijana Vidušin, Tara Rosandić, Tena Nemet Brankov, Sven Šestak, Amar Bukvić, Živko Anočić i Marko Petrić.
„Proba orkestra“, slavan film iz 1979., slavnoga talijanskog redatelja Federica Fellinija, satiričan je parabola o tadašnjem talijanskom društvu. Posrijedi je fantastični realizam. Ovdje je uzeta radnja i potom deklasirana takozvanom adaptacijom – da se učini suvremenom. Dramaturginja Nina Mitrović je postigla je fantastični ne realizam. U nas nema nikakvih menadžera koji vode okolo ovakve orkestre, nema ni takvih orkestara, i općenito, cijela je adaptacija nerealna a onda su nerealni i tobože novi, još nadrealniji dodatci, na tu ionako nerealnu radnju, pa sve zajedno traje ruševno, neuvjerljivo, glupo agresivno
To nije prikaz ni satira hrvatskoga društva, nego nekakvo plakatno nadvikivanje sa stereotipima tipa „balkanski primitivac“, „balkanski seksist“, „balkanska ostavljena ženica“, „balkanski muškoljub“… …Sve nešto balkansko, i „cajke su tu“, glazba Nine Rote i Merime Ključo, balkanski doslovni su i kostimi (rad potpisan u kazališnoj knjižici kao Decker plus Kutić, ne znam što bi to bilo), i sve je doslovno, ali ima glumaca i glume, a i crna golema lopta na napuhavanje (fora, doduše iz filma) koja pegazi glumce pri koncu (da se odmore9, a nakon koje osvanu neporijenjeni pa i ta kugla dođe tako samo za nas publiku i nama za zabavu.
Redatelj Liverić sve je slabosti adaptacije uzeo kao njezine prednosti, a glumci, odnosno likovi koje daju, traju u zaleđenim, početnim pozicijama i to funkcionira samo u rijetkih. Najbolji je, sve do pretkraj nijemi, Maro Martinović kao Viola. Naklon vabi i Mladen Vasary kao Dirigent, čija energija odredi zbivanje,a jedino bi još mogao postati simpatičniji publici, koja je ionako na njegovoj strani.
Pjer Meničanin suvereno je oblikovao lik ostarjelog dobričine Kopista, Milivoj Beader je na širokim plećoma iznio izmišljen lik menadžera, koji je ujedno Bariton horna, a lijepo je debitirala u ZKM-u, čistim glasom i energijom, Petra Svrtan kao Klarinet. Svi sviraju, zajedno osrednje (srednja muzička, ispit nakon prve godine), među njima dakako odzavnjaju bolje četvero profesionalnih muzičara (koji tobože gume, nijemi), Janko Franković igra i svira Violončelo, Pavle Golubić, Vibrafon, Lana Juranić, Fagot, Marin Živković, Tenor saksofon. Zasvira se rijetko i nedovoljno uvjerljivo. Još igraju Marica Vidušić, Dora Polić Vitez, Nadežda Perišić Radović, Barbara Prpić, Anđela Ramljak, Frano Mašković, Dejan Krivačić, Danijel Ljuboja, Slavko Sobin i Robert Budak.