PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

ODLIČNA PREDSTAVA MONTAŽSTROJA Sarkastični show o društvu u kojem je revolucija mrtva

Ronald Goršić/CROPIX

‘A gdje je revolucija, stoko?’ politički je teatar u kojem Borut Šeparović poentira da su Ceca i Thompson novi nositelji bratstva i jedinstva

Umjetnički kolektiv Montažstroj okrunio je obilježavanje četvrt stoljeća djelovanja odličnom predstavom “A gdje je revolucija, stoko?” u ZeKaeM-u. Posrijedi je totalni teatar, vjeran korijenima ove naše najznačajnije nezavisne kazališne skupine.

Petero aktera, tri plesačice-pjevačice i dva glazbenika, daju sarkastičan show o našem mentalitetu, gluposti, o bolesnom društvu, njegovim zabludama i njegovim korijenima u ne tako dalekoj socijalističkoj i jugoslavenskoj prošlosti.

Metafora neuroze

Baš kao i u prvoj predstavi Montažstroja, “Vatrotehni”, upriličenoj u ruševnoj Tvornici Badel u rujnu godine 1990., i ovdje je najvažniji eksplozivan, repetitivan pokret tijela, kao gotovo rekao bih realizirana metafora neuroze i nemoći običnog čovjeka, pogonjen jednako sinkopiranom, repetitivnom, hipnotičkom muzičkom frazom. Visoka izvedbena razina, točno sinkronizirani svi elementi prikazanog, svjetlo, pokret i zvuk, proizvode zapravo pathos i emocije.

Pjevaju, plešu i skandiraju tri izvođačice, Andreja Dodig, Nataša Mihoci i Buga Klara Blanuša, u crnim haljinicama, koje se doimlju kao nekovrsno radno odijelo. Posve “s ceste” odjeven je Ante Perković, odličan gitarist i smiren pripovjedač, te Konrad Mulvaj, poznati mlađi muzičar koji svira, to jest udara o spravu što se na engleskome naziva midi controller.

Posrijedi je na dodir osjetljiv uređaj nalik dječjem laptopu, čije krupne tipke imitiraju bubnjeve i druge udaraljkaške instrumente. Odnosno ne imitiraju ih, nego proizvode autentičan, “neprirodan” zvuk. Eto izazova za kovače novih riječi: kako ga u hrvatskome jeziku nazvati? Moj prijedlog: elektrodef.

Posrijedi je vrlo iskren tip političkog teatra, koji sam sebe ne uzima ozbiljno, no koji ozbiljno provocira ozbiljne teme. Ovdje je Šeparović zapravo napravio predstavu o predstavi, i na taj način dodatno upozorio na privid stvarnosti u kojem se patimo.

Zabranjena predstava

Zapravo, oni malobrojni koji su lani pogledali tu predstavu, “Mali čovjek želi preko žice”, tek sad žale što je zabranjena. O tome je i ovdje riječ. Zabranjena je bila jer je redatelj u njoj namjerno koristio glazbu za koju nije platio autorska prava, a koja je stara dobrih trideset godina.

Posrijedi je “Paket aranžman”, glasoviti novovalni album iz osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Nacionalna mitologija

Pjesme Šarlo Akrobate, Idola, Električnog orgazma, semplirane i nadograđene, činile su inteligentnu, ironičnu podlogu za nastup četrdesetero tzv. malih ljudi, nezaposlenih, imigranata, studenata, penzionera, koji su otpjevali svoju sudbinu kao naličje blještavila i laži popularne kulture.

U ovoj predstavi iznjedrena energija tek je jeka one eksplozije osjećaja iz toga ansambl-performansa pa, uz ostalo, budi dodatni žal za njom.

“Gdje je revolucija, stoko?” reciklira sve elemente te predstave, video, melodije, emocije, zastave i ideje, i toj se autoreferencijalnosti ujedno podsmjehuje. Sve postaje privid, i ovi sad izvođači nisu oni iz te predstave, premda jesu, to je jedino njihova slika, a sad eto isto će otići.

Prema nacionalnoj mitologiji Šeparović se odnosi jednako prkosno kao i prema kapitalističkim uzancama, a kad se predstava “prisjeća” blagodati socijalističke Jugoslavije, onda gledamo na velikom videozidu u dnu gole pozornice semplirani propagandni film o bjesnilu, s bolesnicima u zadnjoj fazi propadanja mozga, među njima i jedno dijete.

Bez dociranja

Kad pak o “bratstvu i jedinstvu” razmišlja danas, Šeparović će dvoje aktera pretvoriti u Thompsona i Cecu te predstaviti budućnost toga moguće vrlo popularnog dueta.

Najvažnije je u svemu što predstava ne docira. Šeparović ne misli da kazališna predstava mijenja svijet ili da ga mora mijenjati. Samo njezino postojanje je znak konformizma, kao što je konformizam bio u u podlozi popularne, “buntovničke” glazbe iz razdoblja zrelog socijalizma.

Novovalovci su možda bili avangarda, ali avangarda čega? Fundamentalistički shvaćena kapitalizma i potrošačkog društva? Tako nekako ispada.

A sve konzumiraju mali ljudi, kojima jedinima nikako da krene nabolje...

Izdvajamo