Scenu čine željezničke tračnice, niz paralelnih kolosijeka. Ana Karenjina bacila se pod vlak jer joj ništa drugo nije preostalo. Tako se to činilo ruskoj plemkinji 19. stoljeća, tako smo Tolstojevu Anu Karenjinu čitali od obavezne lektire u srednjoj, kao okamenjenu sudbinu jednog od tragičnih ženskih likova, uvijek tako nesretnih i pasivnih. Zato što nismo znali ili htjeli čitati, pokazuje nam Oliver Frljić. On je Ani Karenjinoj dao pištolj u ruke i pustio je da učini što želi. O da, htjela je to: nije se bacila pod vlak, ubila je Karenjina, bijesne žene otele su se tračnicama i svrgnule vladare, bivše i današnje, uništivši golem portret Vladimira Putina koji je u tom okviru naslijedio Lenjina i carske prethodnike.
Oliver Frljić je u berlinskom kazalištu Maxim Gorki postavio “Anu Karenjinu” i prvi roman Dostojevskog “Bijedni ljudi” u paralelnom čitanju. Dva ruska klasika pročitao je u ključu radikalnog feminizma i nakon skoro dva stoljeća muka dao Ani Karenjinoj, Kiti i Doli, ženi notornog preljubnika Oblonskog, priliku da se osvete. Redatelj čita bukvicu povijesnoj i današnjoj ljevici, citirajući rusku revolucionarku Aleksandru Kolontaj poziva na nastavak revolucije: rušenje patrijarhata, bez toga se ne može zamisliti slobodno društvo i slobodan čovjek.
Paralelne priče Trosatna predstava “Anna Karenina oder Arme Leute (Ana Karenjina ili Bijedni ljudi)” otvorila je jesensku sezonu u nagrađivanom kazalištu. Tu je sve reprezentativno: velika tema, brokatni kostimi Sandre Dekanić i snažno ekspresivna scenografija Igora Pauške, sa živim pijanistom koji se s klavirom spušta s neba i svira iznad glava glumaca i publike.
Prošli su tjedan u sklopu festivala 4. Berliner Herbstsalona u Gorkom igrale tri Frljićeve predstave zaredom: “Karenjina”, “Imaginary Europe”, koju je postavio u Schauspiel Stuttgart s Europskim ansamblom (šest glumaca, po dvoje Hrvata, Poljaka i Nijemaca, naši su Adrian Pezdirc i Tina Orlandini, a 30. studenoga gostuju u Zekaemu) te “Medeja” SNG-a Maribor.
Tolstojev roman otvorio se novom čitanju kad je Frljić (tekst uz njega potpisuje Ludwig Haugk, dramaturgiju Johannes Kirsten) paralelno uz priču Ane, Vronskog i Karenjina na scenu doveo Varenjku i Makara Devuškina iz “Bijednih ljudi” Dostojevskog, o ljubavi koja ne može postojati u neljudskoj bijedi i poniženju. Dva teksta postavio je paralelno na tračnice (doslovno: likovi dva romana dolaze naizmjenično na scenu na dva pružna vozila, i na njima se udaljavaju) da bi ih gledatelji proradili i paralelno procijenili, čime se otvara treća razina s mnogo pitanja: koga bi bilo briga za Anu Karenjinu da je ona u dronjcima, tko bi uzdisao za Vronskim da je on kakav prodavač u trafici, možete li zamisliti njihovu ljubav dok rano ujutro žure na tramvaj nakon noćne smjene?
Sve je u ovoj predstavi kao u klasičnom građanskom teatru, sa šljaštećim kostimima, krhkom Anom Karenjinom, silnim Karenjinom i prevrtljivim Vronskim u uštirkanoj uniformi, plus onih par paralelnih preljubničko ljubavnih Tolstojevih priča uz divnu glazbu i romantično tjeskobni dim lokomotive. Frljić postavlja Tolstoja dva i pol sata, dok i zadnjeg gledatelja ne pukne: pa daj, kako je ovo nakaradno, o kakvoj to oni ljubavi pričaju kad je žena tu vlasništvo muža? Pa to je 19. stoljeće, žena nema ni pravnu osobnost, ona je dio dekora, ono što muškarac mora imati i održavati ako želi svoje mjesto u društvu. Ako možda ima tko tuplji, redatelj mu ponavlja: Oblonski kaže da voli ženu, ali je opet i opet prevari, bez pitanja proda njezinu šumu, u pola cijene. Jer može.
glumci bacaju kruh U međuvremenu je žena dobila pravo glasa i pravo nasljeđivanja, ali su ideje ljubavi, bračne vjernosti i odnosa među spolovima ostale žalosno iste. Kakva je to ljubav kad su žene vlasništvo muškaraca, a i ljudi su vlasništvo drugih ljudi, onih bogatijih? To je kao da kažete da ste u ljubavnom odnosu sa svojim tosterom. Cara ruši Lenjin, dižu se bijedni ljudi i ruše gospodu. Oktobar 1918. No Varenjka iz “Bijednih ljudi” shvaća da su žene drugotne i kod komunista: žena je u partiji proletarijat. Komunisti nisu istinski revolucionirali društvo, nastavili su tlačiti žene, ostavili su patrijarhat. Nema slobode dok to ne srušimo, kažu Varenjka i Frljić. Na koju će stranu stati građanske žene? Što je važnije, klasno ili to što su žene, što treba imati primat, klasna borba, ili borba za ravnopravnost žena? Varenjka odluči ipak dati puške Ani, Kiti i Doli, Tolstojeve pasivne heroine trgnu se i pucaju u svoje muškarce. No, ženska revolucija nije ostvarena, i po revolucionarku dolazi bogataš da je zaprosi, isti se patrijarhalni odnosi nastavljaju u Putinovo doba.
Intenzivno kazališno iskustvo s dodatnom dimenzijom: glumci se nabacuju komadićima kruha, pa sve miriši na svježi kruh. To je kazališno podsjećanje na početak ruske revolucije, na velike demonstracije u Petrogradu 23. veljače 1917., koje su organizirale tvorničke radnice zbog loše opskrbe kruhom.