Pisao sam nedavno o prekomjernom upisu mladih ljudi na studij glume u Republici Hrvatskoj (i mnogim susjednim državama).
Upiše ih se u nas godišnje i deset puta više nego li ih je potrebno za našu sredinu. Većina upisanih nikad neće ostvariti profesionalnu karijeru kakvoj su se nadali, jednostavno zato što za njih nema mjesta. A upisuju ih eto jedino zato da bi njihovi profesori primali visoke plaće.
Znači, sve te akademije ne postoje zbog studenata, koji su eto potrošna roba, nego li zbog onih koji od njih žive – starijih kolega, prometnutih u profesore, premda većina od njih u životu, primjerice, ni retka nije napisala, a kamo li da umiju napisati kakav udžbenik ili barem priručnik za predmet koji predaju….
Prvi finalist
Aktualna pošast koronavirusa upozorava, među ostalim, i na to: živjeti u nas na slobodnom tržištu i više je nego rizično. Slobodni umjetnici, znači oni koji bar povremeno štogod rade u struci, osuđeni su na životarenje, programiranu neimaštinu i nesigurnost svake vrste.
Jedini, zapravo, koji trajno stoje na raspolaganju mladim ljudima jesu mediji, u nas općenito naklonjeni kazalištarcima i kazalištu. Doduše, i oni mogu stvoriti privid u glavama mnogih početnika da se eto uspjeli zato što novine pišu o njima, ali jest činjenica da ih ne mjere po tome koliko su novca zaradili, nego ih podupiru i kad naprave bilo što novo i makar relativno zanimljivo.
Naša medijska nagrada Zlatni Studio, koju daju naši čitatelji na prijedlog našega žirija, afirmira mlade umjetnike u kategoriji Najbolje novo lice u kazalištu. Njezina i jest svrha upravo da pomogne eto najranjivijima – onima koji tek pokušavaju ući u svijet profesionalne glume. Cilj joj je da upozori eto kazališni establishment da svijet na mladima ostaje.
Nije možda primjereno zapisati, jer zvuči kao samohvala, ali doista sam ponosan što su mnogi naši kandidati upravo zahvaljujući Zlatnom Studiju dobili priliku da započnu karijeru i ostvare egzistenciju.
Prvi finalist, iz 2018., Josip Brakus, tad još student, skroman, mladić koji je pobijedio mucanje i mnoge strahove, nedavno je postao stalan član ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh, u kojem je ostvario u eto vrlo kratkom roku pet uloga i nametnuo se kao izvanredan mladi komičar.
Sitna rasta, neprodorna pogleda, Brakus jest osvojio publiku jednom, za toliko mladoga čovjeka, profinjenom, nenametljivom komikom. Krasi ga izvrstan sluh i osjećaj za scenu, a vrhunac toga njegova početničkog uspona jest više uloga u aktualnoj Kerempuhovoj predstavi “Gruntovčani”, u kojoj tumači tri uloge na kajkavskom jeziku, odnosno mjesnom podravskom govoru. Kao rođeni Splićanin, svladao je taj za njega stran jezik lako i bez pogrešnog naglaska. Kad može kajkavski, mogao bi i njemački ili bugarski, svejedno. Glumac na svom mjestu, rekao bih.
Uloga u sapunici
Druga pobjednica, Elizabeta Brodić, bijaše isto još studentica kad su je eto struka i naši čitatelji prepoznali kao talent. Nagradu je primila za ulogu u predstavi varaždinskog HNK, gdje upravo sprema novu predstavu, a u međuvremenu je postala zvijezda najgledanije nove domaće sapunice, “Drugo ime ljubavi”, gdje se snašla upravo izvanredno. Njezina Lola, koliko god slabo pratim takve programe, i meni je, što se kaže, zapela za oko, kao prirodna i uvjerljiva kreacija. Štoviše, mislim da je mlada glumica u toj seriji napravila najbolju žensku ulogu.
Želimo joj, dakako, pun angažman u teatru, koji bi ipak našim glumcima trebao biti temelj, jer je svijet sapunica i varljiv i rizičan u smislu glumačkog razvoja.
Pjevačke vještine
Ovogodišnja pobjednica među mladima, Ana Uršula Najev, jest također studentica, koja uz glumu, pokazuje i pjevačke vještine. Pamtljiva lica, dobra držanja i energije i njoj predviđam uspješnu karijeru.
Svi ostali mladi ljudi koje smo protekle tri godine kandidirali također ne vrijede manje, a Jutarnji list neće zaobići da ih podupre gdje može u budućnosti.
Kad već ne možemo zaustaviti “inflaciju” mladih glumaca, barem im možemo pružiti priliku za medijski iskorak. Bilo kako bilo, Jutarnji list će i ubuduće posebnu pozornost posvećivati mladim umjetnicima. Osjećamo to kao dužnost i ne doživljavamo kao biznis. Za nas glumci nisu potrošna roba, a osobito nisu – mladi i najmlađi.
Za kraj, ili za početak, sjećam se Roberta Budaka, mladoga glumca koji je iznenada preminuo a da je tek ozbiljno zakoračio pod svjetla pozornice, uglavnom u Zagrebačkom kazalištu mladih. I on bi bio među kandidiranima ove godine, i on bi možda pobijedio, i njega se sjećamo, a pisat ćemo i ubuduće o njemu.