FESTIVAL 'OUR STAGE'

Participativni teatar - je li kazalište napravilo puni krug?

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 16.06.2019. u 14:39

Zagreb, 150115.
ZKM, Teslina 7.
Umjetnicki kolektiv Montazstroj svecano obiljezava 25. godisnjicu djelovanja svecanom premijero predstave: A gdje je revolucija stoko .
Na fotografiji: Borut Separovic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX / CROPIX

Borut Šeparović

U svijetu brzih promjena, Europa svoje kazališne politike ubrzano prilagođava potrebi neprekidnog pomicanja granica onoga što izvedbena umjetnost jest i što predstavlja, no dok je takozvani participativni teatar, koji podrazumijeva uključivanje zajednice u stvaranje umjetničkog čina, u nekim europskim zemljama već postao jednakovrijedna izvedbena umjetnost, hrvatski teatar u dijalog s društvom ulazi tek vrlo sporadično i uglavnom izvaninstitucionalno.

Odgovarajući na izazove novoga doba, kazališna je umjetnost postala društveni kolaboracijski projekt: osjećajući sve veću potrebu za uvođenjem demokratičnijih oblika komunikacije u teatar, kazališta su počela razvijati novu vrstu participativnih repertoara koji građane - "korisnike umjetnosti" - pretvaraju u aktivne sudionike izvedbenog čina.

No, dok se inkluzivne prakse u Europi sve više smatraju nužnim dijelom kazališnog djelovanja, te je participativni teatar u nekim zemljama, primjerice u Belgiji, zakonom definiran kao jednakovrijedna izvedbena umjetnost koja treba biti zastupljena u kazališnim repertoarima, participativne prakse u Hrvatskoj se javljaju vrlo sporadično i obično samo kao dio malih, izvaninstitucionalnih inicijativa.

"Ne samo da se ne događa u nacionalnim institucijama - inkluzivni teatar ne događa se ni u centrima za kulturu, koji bi trebali biti središta tzv. umjetnosti u zajednici", kaže Borut Šeparović, čelni čovjek umjetničkog kolektiva Montažstroj, koji iza sebe ima 30 godina iskustva na participativnim projektima u kojima se među ostalim bavio manjinama, nezaposlenim ženama, građanima dobi 55+, mladima, beskućnicima, napuštenim psima. Iako kazalište danas može doprijeti do širokog kruga ljudi, hrvatski kazališni model još je zaostao u 19. stoljeću, smatra.

Treba li hrvatskom teatru inkluzija javnosti?

Participativni teatar bio je u središtu festivala "Our Stage - European Bürgerbühne Festival", čije se četvrto izdanje od 18. do 25. svibnja održalo u Dresdenu u Njemačkoj. Za vrijeme trajanja festivala, na pet lokacija u gradu pozornicama su zavladali nogometni navijači, ljudi s posebnim potrebama, beskućnici, Romi, predstavnici čitavog niza marginaliziranih društvenih skupina iz deset zemalja, Grčke, Francuske, Danske, Velike Britanije, Austrije, Mađarske, Španjolske, Južnoafričke Republike, Belgije i Njemačke.

"Dobro je malo se odmaknuti od tradicionalnog kanona. Toliko je divnih načina rada u kazalištu, uključimo li u njega nepregledni svijet priča 'ljudi iz susjedstva', ljudi s kojima živimo u zajednicama, priča koje tako mogu također postati dio teatra, koji pak postaje poligon dijaloga o realnim potrebama i interesima stvarnih ljudi koji žive oko nas. Živimo u pluralističkom društvu - iskoristimo svo to obilje koje nam ono nudi", kazala je Miriam Tscholl, idejna začetnica i kustosica festivala Our Stage.

"Pomoću participativnog teatra iskoračujemo iz svojeg mjehurića razmišljanja i iskustava, iz mjehurića formi, diskursa", dodala je.

Intendantica Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu Dubravka Vrgoč upozorava da su participativne prakse u hrvatskom teatru nerazvijene dijelom i zbog toga što mi ne posjedujemo tradiciju, koju imaju neki zapadnoeuropski teatri, poput njemačkog 'bürger bühne'.

Slaže se da su hrvatskom kazalištu potrebni različiti pristupi, forme i sadržaji, među kojima svakako i participativni teatar. "Mislim da bi takva praksa na određeni način 'osvježila' hrvatski teatar i ponudila mu neke druge perspektive, u nekim segmentima možda čak učinila i dijalog s društvom izravnijim", kaže Vrgoč. Međutim, za to su potrebne strategije, sredstva i prostori, napominje.

HNK Zagreb jedino je hrvatsko kazalište koje je član Europske kazališne konvencije (ETC), krovne organizacije koja okuplja 40-ak kazališnih institucija iz čitave Europe, čija je konferencija programski bila dijelom ovogodišnjeg Our Stage festivala u Dresdenu.

Neprekidno pomicati granice

Jednom od neuralgičnih točaka bilo kakve kontinuirane strategije inkluzije ciljanih tzv. manjinskih skupina Šeparović smatra upravo problem nepostojanja stalnog prostora.

"Ljudima je potreban kontinuitet, a to im nitko ne može omogućiti. U projektima koje smo radili ljude je zaintrigirao ne samo teatar, nego i mogućnost druženja, radionice i slično. No, Montažstroj nema prostor za razvoj takve djelatnosti i samim time su takvi naši projekti prepušteni na milost i nemilost institucijama koje nam jesu ili nisu spremne ustupiti prostor", ističe.

Simon Sharkey, jedan od utemeljitelja National Theatre of Scotland i direktor organizacije The Necessary Space koja promiče participativne prakse i inovativne pristupe kazalištu, smatra pak da je granice onoga što teatar jest potrebno pomicati ne samo u smislu same umjetnosti i njezinih mogućih oblika, već i doslovno, u smislu mjesta na kojemu se kazalište može odvijati.

"Mi danas moramo redefinirati što kazalište jest. Teatar nije samo zgrada, niti je teatar samo predstava, ili odnos između glumca i publike - teatar je sve to, i u raznim oblicima. Kazalište je mjesto gdje možemo dijeliti priče u živoj interakciji i kroz tu interakciju mijenjati svoje viđenje sebe i svijeta, ono je mjesto kamo odlazimo naučiti nešto o sebi i drugima, i koje nam omogućuje otvoreno razmišljanje", rekao je Sharkey.

Upravo to što se više ne odvija nužno u "stranoj" zgradi već u ljudima bliskim prostorima, jedna je od tajni participativnog teatra, smatra: "Današnja publika više ne želi samo sjediti u mračnoj prostoriji i pasivno primati podražaje, ona želi sudjelovati. Puno je sofisticiranija. Želi znati više i prije i poslije samog događaja, i očekuje više od čitavog iskustva", kaže Sharkey. To nikako ne znači da je klasični teatar mrtav, već samo da je nužno promijeniti kontekst u kojemu se taj teatar odvija, ističe.

S njim se slaže i intendantica HNK-a Zagreb Dubravka Vrgoč. "Klasični teatar sigurna sam nikada neće biti mrtav, no u našem je vremenu zanimljivo to da su u teatru dopušteni različiti stilovi, estetike, žanrovi i forme. Inkluzivna praksa je jedna od njih", rekla je Vrgoč.

Politički čin, dekorativna demagogija ili stvarni društveni korektiv

Temeljni princip participativnog teatra jest da sve može biti umjetničko djelo i da inkluzivni izvedbeni čin sam po sebi predstavlja raspravu. "Mi danas moramo biti svjesni uloge koju umjetnost može odigrati u društvu", istaknuo je na konferenciji ETC-a u Dresdenu umjetnički direktor teatra CAMPO/Gent iz Belgije Kristof Blom. Iako je iskorištavanje političkog potencijala pozornice jedan od aspekata inkluzije, tu nikako ne smije biti riječ samo o teatru koji politizira, smatra Blom: smisao je potaknuti razmjenu mišljenja. "Ključno je pitanje - tko od svega toga ima najviše koristi? Odgovor mora dugoročno biti: svi mi", kazao je.

Šeparović smisao inkluzivnog teatra vidi isključivo kao "primijenjeno kazalište", fokusirano na suočavanje s eksplicitnim političkim, a posredno i terapijskim ciljevima.

"Ako se pitamo koja je svrha umjetnosti same po sebi, izuzev estetskog momenta, onda naravno da raditi kazalište po inkluzivnim principima svakako nije samo etički dobro, nego je to i politički dobro. Meni je takvo kazalište jedino zanimljivo kad je na rubu s aktivizmom ili negdje između. Budući da sam većinom radio sa žrtvama kapitalizma, ja to i doživljavam kao nekakav politički rad", kaže Šeparović. Međutim, upozorava, uvijek se postavlja pitanje: Da li to zaista popravlja svijet?

"Sve su to lijepi narativi i iz toga se može izgraditi ultrapozitivna priča, no u konačnici, pitanje je daje li to doista moć ljudima, jesu li to doista emancipacijski procesi, društveno osnažujući; ne ostaje li sve samo na razini dekorativnog - mijenjaju li se suštinski životi tih ljudi? Prilično sam oko toga ambivalentan", pojašnjava Šeparović.

U temeljima je kazališta propitivanje problema društva u kojemu živimo: već dva i pol tisućljeća izvedbena umjetnost razvija se zrcaleći društvene promjene. Ako je uloga kazališta neprekidno iznova promišljati ljudsko iskustvo, u suvremenoj zapadnoj kulturi masovne hipnoze medijskim sadržajima, društvima obilježenim političkim podjelama i obnovom nacionalizma i konzervativizma, neprijeporno je potrebno svugdje u Europi redefinirati ulogu kazališta kao ključne poluge promjene i, u konačnici, društvenog napretka.

Kazalište je u Staroj Grčkoj nastalo kao forum političke akcije: kroz njega se obraćalo izravno ljudima u pozicijama moći i – bogovima. Participativni teatar u tom smislu predstavlja povratak korijenima kazališta. Etimologija engleske riječi 'korijen' dolazi iz riječi koja znači 'radikalan' (root = radix + wort). To je ono čemu teži participativno kazalište; da bude ukorijenjeno u originalnim principima kazališta, i da bude radikalno. Kazalište ne postoji samo radi sebe – ono postoji radi zajednice. Novo, radikalno, ali ukorijenjeno.

Napisala: Gea Vlahović / Hina

Izdvajamo