Poznati francuski redatelj Pascal Rambert 26. rujna u Zagrebačkom kazalištu mladih predstavit će svoj autorski projekt “Zatvaranje ljubavi” s Ninom Violić i Goranom Bogdanom u glavnim ulogama. Hit predstava pariškog Theatrea de Gennevilliersa donosi priču o rastanku para koji proživljava trenutke otuđenja, konfuzije, ograđivanja i u konačnici kraja ljubavi. Hrvatska publika imat će priliku pogledati i izvornu verziju predstave 28. i 29. rujna na Festivala svjetskog kazališta.
Glumačka perfekcija
Kako je nastao tekst za predstavu “Zatvaranje ljubavi”?
- Tekst sam napisao za Stanislasa Nordeyja i Audrey Bonnet. Stanislas je želio da surađujemo, a ja sam predložio da napišem tekst o rastanku između muškarca i žene njegovih godina. Želio sam da ženu glumi Audrey Bonnet, što je Stanislas prihvatio s oduševljenjem. I nisam se pokajao. Svaka riječ koju Stanislas izgovori od prvog do zadnjeg slova postaje svijet za sebe. Njegove riječi su poput ošrice noža, pažljivo tempirane da izađu baš u pravom trenutku. Dok on priča, Audrey šuti. Njeno tijelo čeka i bolje od ikog drugog zna kako stvoriti tišinu i kako je propitivati. Sjajni su. Oni su za mene utjelovljene glumačke perfekcije. Prvi put kada su pročitali tekst, odmah su to učinili gotovo savršeno. Od ekspresije njihovog tijela do pronicljivog hvatanja riječi, sve je bilo savršeno. Kritičari su primijetili da sam napisao vjerojatno najduži tekst u karijeri. Sve te riječi koje njih dvoje izgovaraju provociraju njihov govor tijela iz kojeg možete vidjeti koliko su riječi zaista oružje. To je rat, duševni ples, koji na vidjelo iznosi nevidljive pokrete duše.
Postoje li neki autobiografski momenti u njemu?
- Riječ je o izmišljenoj konstrukciji koju sam sagradio na uspomenama na ono što sam čuo, vidio ili doživio. Predstava je o stvarnosti, ali nema veze s nekom posebnom osobnom pričom. Htio sam opisati ideju rastanka, a ne jedan od mojih vlastitih rastanaka.
Predstava ima zanimljiv naslov. Mogla se zvati i rastanak, razdvajanje... Zašto baš “zatvaranje”?
- Naravno, predstava se mogla zvati rastanak ili razdvajanje, ali na francuskom riječ “clôture” nosi jedno posebno značenje. U listopadu s ovom predstavom gostujem u New Yorku i dugo smo pokušavali naći adekvatan prijevod na engleski. Iako će mnogi reći da i u engleskom postoji riječ closure, to nije ono što sam zamislio. Na kraju, odlučili smo da se zove “Love’s end”. Čini mi se da na hrvatskom zvuči jednako dobro.
Nešto posebno
U svakom novom gradu i kazalištu radite s domaćim glumcima. Mislite li da je to razlog dobrog razumijevanja predstave, s obzirom na odlične kritike koje je dobila diljem svijeta, ili pak univerzalna tema s kojom se svi poistovjećuju?
- Postoji nešto posebno u ovoj predstavi, možda zato što je tematika ljubavi nešto s čim se svi možemo poistovjetiti i bez obzira na jezik kojim se govori osjetiti emociju koja se nastoji prenijeti.
Mrzim kada je kazalište lažno i pokušavam se koristiti najjednostavnijim metodama za opis onoga što želim postići. Danas su predstave prepune kostimografije, koreografije, videomaterijala. Ja to ne radim. Volim ljudsko tijelo i ljudski glas. Možda je upravo ta jednostavnost ključ svega.
U hrvatskoj verziji predstave glume Nina Violić i Goran Bogdan. Koliko su se dobro uklopili u vašu viziju predstave?
- Obožavam Gorana i Ninu i skroz sam zaljubljen u njih. Čim sam ih vidio, nije bilo dileme koga ću odabrati. Na raspolaganju sam imao skoro cijeli ansambl, ali njih dvoje bili su mi apsolutni favoriti.