Ibsenov Peer Gynt u režiji Norvežanina Erika Ulfsbyja (r. 1970.) i pomalo neugođenom prijevodu Miše Grundlera, prošaranom nepravim i nategnutim rimama, te produkciji Drame zagrebačkog HNK izniman je kazališni događaj. Veoma rijetko imamo u nas prilike gledati ovako sofisticiranu režiju, ovako raznovrstan mizanscen, ovako duboku promišljenost volumena scenskog umrežena s ovaj put raskošnom glazbenom pričom Mitje Smrekara Vrhovnika, napučenom sporim taktovima, teškim dobama, a melodičnom i sugestivnom, koja unosi svojevrsnu “daljinu” u inače izvanredno scenografsko rješenje prostora za igru.
Scenograf Arne Nøst dosjetio se čarolije sofisticirane a koja stoji minimalno novca a maksimalno pameti, discipline i bistrine. Na kotačićima klize dva četvrtkruga, spojiva u polukrug, dakle most, ili polovicu goleme ure što izviruje iz tla, pred njima je pet dvokrilnih paravana, posve u dnu, na stražnjem crnom zidu pozornice, vodoravno je položen ekran i jedna široka okomita bijela vertikala. Svi mostovi i paravani laki su, sastavljeni od letvica i bijelih gumiranih traka koje se lako razmiču.
Svaki element ima fiksirno desetke položaja, a u svakom kad se nađu odnosu, odozgo, s projektora, na njih se apliciraju sugestivni prizori, livade i kamena zdanja, prozori i vrata, pa kroz njih prolaze akteri, svjetlo, glazba i gluma, koja nije uvijek idealna, ali glavni su glumci odlični, i neki manje glavni, a dokazao se i jedan mlad glumac u prvoj svojoj većoj ulozi u HNK.
Poput scene, sofisticirani su kostimi Ingrid Nylander, usto i duhoviti. Rekao bih bourekovsku maštu dokazala je smišljajući kostime za trolove, koji su ujedno jezivi i smiješni, nevjerojatni i funkcionalni. U sve to umrežila se nježna a ekspresivna igra svjetla Aleksandra Čavleka koja izvrsno dograđuje digitalne performanse i videosnimke Reidera Richardsona.
Kad je posrijedi Ibsenov tekst, redatelj, uz Carla Mortena Amundsena autor adaptacije, slavno je djelo okrenuo naopako. Počinje od kraja te zbivanje teče u retrospektivi, a ne u perspektivi naslovnog lika. Stoga on “promatra” šest svojih scenskih “avatara”: Nikša Kušelj igra Lagodnika, Luka Dragić Odgonetača Zagonetki, Silvio Vovk Sanjara, Filip Vidović Zavodnika, Slavko Juraga Brodolomca te Ivan Colarić Princa Trollova. Colarić je među njima jedini dojmljiv, naglo se eto razvio iz studenta glume u mladog lava, njegov lijep bariton učas ispuni volumen HNK; glumac daje strast, izvrsnu dikciju. Ono na čemu mora poraditi: nije razdvojio gornji i donji dio tijela, pa je nepokretan u struku, ne kreće se, reklo bi se, osviješteno kontralateralno.
Peer Gynt jest anti-junak, nije faustovska figura utoliko što ne stradava zbog “tašte” želje za znanjem (napretkom), nego zato što ne želi ništa, odnosno što na neki način “pokušava preskočiti život kao dijete kozlić na satu tjelesnog”, kako je to formulirao naš ugledni satiričar Pavle Svirac. Siniša Popović stoga je postavljen u ishodišnu situaciju da komentira sam sebe. Znači, bitnije je kako traje na sceni nego što govori, jer njegov će život zaigrati njegovi “dvojnici” iz različitih faza njegova životnog puta.
Popović jest sentimentalan, ali sitničavo, pa u tom oksimoronu traži i pronalazi posve stišanu jednu komiku. Popovićev Peer Gynt nesposoban je za naknadnu pamet, on bi svoj životni put ponovio takav kakav je bio, nemuževan, oportunistički, sebičan, jalov... Takva njegova svijest proizvodi tugu ali i satiru - jer Peer Gynt predstavlja čovjeka iz zlatne sredine čija je jedina “građanska” mana nedostatak volje. Popović igra neosviještenu sentimentalnost njegovu uvjerljivo i pouzdano.
Nikad je ne treba prestati hvaliti, ali upravo je izvanredna Alma Prica kao Ljevač Pucadi, kristalne dikcije, umilno sarkastična, duhovita a ozbiljna. Briljiraju i Ksenija Marinković kao Ase, Peerova majka a ludo je zabavna Nina Violić kao Žena u zelenome i trolska nevjesta s čudovišnim gumenim grudima...