GLAZBENA KOMEDIJA 'FAMOZNA'

PIŠE TOMISLAV ČADEŽ Anja Šovagović izvanredno falša, ali zvijezda je jedan naturščik

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Redatelj Krešimir Dolenčić uvijek uspije u najmanju ruku šarmantno režirati predstave s glazbenom podlogom i praksom. No u ovoj režiji komedije “Famozna” Petera Quiltera, jednog od boljih novih (od kraja 20. stoljeća) engleskih popularnih dramatičara, ispočetka glumca i televizijskog prezentera, podudarilo mu se sve.

 U predstavi koju je producirao i ugostio zagrebački Histrionski dom, ima pragmatičnih rješenja, ali nema slabih mjesta.

Zaigrao je naturščik, koji je na hrvatskoj praizvedbi ovoga gotovo lirski osjetljivog dramskog djelca (ovdje u prijevodu Petre Mrduljaš Doležal, znatno skraćen), pred publikom glumio prvi put u životu. I pokazalo se da je Fabijan Komljenović apsolutno nadaren. Inače je zaposlen u zagrebačkom kazalištu Komedija kao muzičar, a zapravo nije pijanist, nego je diplomirao pedagoški smjer. I sada toga mladog čovjeka ne treba tjerati na glumačku akademiju da bi mu se priznala gluma. Jednu već akademiju ima, i valja mu jednostavno na daske koje život znače. Akademija mu, štoviše, može naštetiti.

Uz njega igra (a mimo scenarija drame i sama zapjeva) operna pjevačica zagrebačkog HNK Ivana Lazar, sluškinju Mariju. Također izvanredno neposredno glumi tobože glupavu Meksikanku, koja tobože ne razumije engleski. Toliko su dobri da mimo njih ne bi u cijelom obujmu svoga lika mogla postojati niti Anja Šovagović Despot u glavnoj ulozi Florence Foster Jenkins, koju Amerika pamti pod egidom “najgore operne pjevačice na svijetu”.

Zahvalna učenica

Preklani je lik na filmu utjelovila Meryl Streep u odličnom filmu Stephena Frearsa “Florence Foster Jenkins”. Quitlerov fin humor očito se temelji na neposrednom uvidu u mehanizme suvremenih medija, on je zapravo decentan zagovornik pop-kulture, kao najvažnijega igrališta naše civilizacije, gdje još uvijek ima neke pravde...

Anja Šovagović Despot utjelovila je gospođu Jenkins tako da nam je ona unatoč nesputanom narcizmu simpatična. Zavolimo je jer nam se postupno otkrivaju ćud i sudbina gospođe Jenkins, izvire njezina bezazlenost, njezina ranjivost i možda, sasvim duboko, jedna slutnjica da baš i nije najbolja sopranistica u univerzumu. U tom govornom dijelu glavna glumica ima dakle suptilnu potporu Fabijana Komljenovića, u ulozi Cosméa McMoona, njezina novog pijanista. Taj McMoon bijaše zaista pijanist slavne pjevačice. Komljenović je zaokružio ulogu od početnog rezerviranog čovječuljka, do aktivnog obožavatelja, prikazao je, suptilno i točno, cijeli luk emocionalnih promjena, ali i karakternih slabosti...

Anja Šovagović Despot izvanredno falša, najkraće bi se sažela njezina pjevačka vještina ovdje. Ona dakle mora falšati, ali ne uvijek i ne stalno. Gospođa Jenkins pjevala je sa srcem i dušom, zvučeći luckasto isprekidano, i bijaše nekog sistema u toj lošoj prezentaciji. Nije lako glumici prvo bilo svladati opernu impostaciju glasa (glazbeno-vokalna mentorica Martina Tomčić imala je zahvalnu učenicu) a zatim ga još izvitoperiti. Glumica možda ponešto pretjeruje u odnosu na stvarnost, ali točno onoliko koliko je potrebno za gradnju uloge. Razveselio me izlazak na scenu Marije Sekelez, umirovljene šefice Žar ptice i glumice, koja je zaigrala Gospođu Johnson, hladan glas hladne stručne publike, profesoricu glazbe koja ne može podnijeti “revanje” gospođe Jenkins...

Quilter voli svoje likove pa ih onda voli i publika. Ali lako ga je pokvariti. Dolenčić je međutim osvijetlio značenja točno, a sretan susret režije i glume podupiru i Zoran Gogić kao St. Clair, ostarjeli dečko ostarjele gospođe Jenkins, glumac kojega nitko ne želi da angažira, i Vanja Matujec kao Dorothy, vječita prijateljica gospođe Jenkins. I Dorothy je pomućena, osamljena, željna ljubavi i, općenito, sve je to loman svijet, kojeg samo naslijeđeno bogatstvo gospođe Jenkins zaštićuje od omraze stvarnosti...

Krila na haljini

Kostimi Tee Bašić skladni su, a osobito je uspjela njezina verzija haljine za gospođu Jenkins, u finalu, kad napokon zapjeva u glasovitom Carnegie Hallu. Kostimografi po Europi i Americi natječu se skrojiti što znakovitiju haljinu s anđeoskim krilima, a ovdje im ideju i šarm daje to što se preklapaju glumici preko ramena, pa su kao pokisla i pogodna da se pod njih glava skrije. Scena Irene Kraljić nenametljiva je i odlično je iskoristila inače plitku pozornicu za gradnju dubine u više prizora, osobito u završnom.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo