KAZALIŠTE U 2014.

PIŠE TOMISLAV ČADEŽ Sezonu je obilježio ‘Kolumbo’ u Zekaem-u

Unatoč svemu, institucionalna kazališta praktički nisu osjetila krizu. U nas je uglavnom stradala nezavisna scena, no i s nje dolaze i dalje profesionalni i umjetnički dorasli projekti

Kalendarska godina pokriva po polovicu dvije kazališne sezone, a one su u nas bile raznolike i razvedene. Unatoč svemu, institucionalna kazališta praktički nisu osjetila krizu. Dok Talijani ukidaju opere, Turci kazališta, a svaka evropska zemlja dotacije smanjuje, uključujući najbogatije, Nizozemsku, Belgiju ili Francusku, po dvadeset i više posto, u nas je uglavnom stradala nezavisna scena.

No i s nje dolaze i dalje profesionalni i umjetnički dorasli projekti. Izdvojio sam pet predstava za koje mislim da su bile najbolje. Dakako, nije posrijedi sport pa “najbolje” znači da su, zapravo, u svom kontekstu, dale više nego što je potrebno.

Odbačeni i potlačeni

Predstava sezone ovaj je mjesec premijerno izveden “Kristofor Kolumbo” Miroslava Krleže u režiji Renea Medvešeka i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. To je prvi put da je neka rana Krležina jednočinka oživjela mimo buke i bijesa, kao svojevrstan lirski oratorij. Medvešek je u ekspresionističku “mašinu” Krležinu ugradio osobit, sinkopiran ritam, pojedinačne glasove glumaca uglazbio u jednu melodičnu kompoziciju, gdje se svaki “instrument” čuje i zasebno, a Krešimir Mikić kao Kolumbo donosi tankoćutnog “unutarnjeg” pobunjenika, koji odbacuje zlato i moć u ime plovidbe same… Takvo čitanje rekreira i Krležin humanizam ali i rekao bih rehabilitira njegovu poeziju, koraci čijih simfonija (Pan) odjekuju i u ovoj jednočinki s kraja Prvoga svjetskog rata.

Osobitu vrijednost predstavi daje scenografija Tanje Lacko, gdje se uz pomoć šest konopa cijela dvorana, s publikom, nađe u utrobi golemog broda…

Montažstroj je potkraj prošle zime, sredinom ožujka, prikazao u zagrebačkoj Tvornici Jedinstvo, uza Savu, multimedijski spektakl “Mali čovjek želi preko crte”.

Borut Šeparović, redatelj i utemeljitelj ove naše najbolje nezavisne skupine, imao je proteklih godina i jednu bolju angažiranu predstavu, “55+”, gdje je iznio prokletstvo života u tranzicijskoj državici na obodu Europe, kroz sudbine više desetaka aktera. Ovdje se također koncentrira na odbačene i potlačene, no sada mlade, pa ovdje sudjeluju nezaposleni, studenti, Bad Blue Boysi. Visoka izvedbena razina glavnih izvođača, primjerice Sare Renar, čvrsta koreografija, dojmljiv video i cijela prezentacija daleko su iznad ne samo domaćeg prosjeka. Glavni je adut predstave bila ironična i mnogoznačna glazbena kulisa, što je persiflirala novovalnu pop glazbu iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ova naspram društva sarkastična predstava dakako morala je biti eutanazirana poradi takozvanog kršenja autorskih prava…

Makedonski doajen Slobodan Unkovski režirao je još u siječnju “Tri sestre” Antona Pavloviča Čehova u zagrebačkoj Gavelli. Klasično, po Stanislavskom rekao bih, kao jednu dovršenu, u sebi izbistrenu cjelinu, gdje se melankolija nadaje kao početna pozicija protagonista, dok su ludilo i alkohol i deluzije njihovo jedino oružje za preživljavanje. Predstava traje dulje od tri sata a nigdje ne “popušta”. Izvrsni su glumci u ne uvijek prvim ulogama, Filip Šovagović kao porocima uništen vojni liječnik Čebutkin i Ranko Zidarić kao izgubljeni oficir Veršinin.

Tzv. mala predstava

Posljednjih godina jedino je slovenska gošća Mateja Koležnik ovoliko dojmljivo i smireno režirala Čehova u nas, godine 2006. “Ujaka Vanju” u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, a prije nje, još devedesetih godina prošlog stoljeća, Paolo Magelli također u Gavelli (predvorju), “Višnjika”.

“Ko rukom odneseno”, autorski projekt Bobe Jelčića, premijerno je izveden u Teatru &td u travnju. Posrijedi je gotovo savršena takozvana mala predstava, čija produkcija podrazumijeva dvije žarulje, stol, stolac, stari šporet i tri glumca u odjeći kakvoj god… Još relativno mlađi glumci, Ivana Krizmanić, Marko Makovičić i Jerko Marčić vješto donose neurozu kakva pogoni malog čovjeka u raljama stvarnosti, intimnih laži, predrasuda i podmukle filozofije (neostvarenog) stjecanja. Predstava je istodobno duhovita i pesimistična, zaigrana i namještena. Tekst je improviziran, no ne i situacije u koje akteri “nužno” upadaju…

Lucidan ženski svijet

Drama “4.48 psihoza” Sarah Kane u Zagrebačkom kazalištu mladih početkom listopada, u režiji domaćega doajena Božidara Violića, prvo je doista uspjelo čitanje kojeg djela ove prekratko živuće engleske spisateljice na našim pozornicama. Dakako, Violić je u našem godinama najboljem teatru već bio režirao jednu njezinu dramu, “Fedrinu ljubav”, u ožujku 2011., ali tad do publike nije dospjela toliko emocija nego ponajprije “informacija” o autoričinu rukopisu. Bitna je bila utoliko što je afirmirala jednoga mladog glumca, Vedrana Živolića. Ovdje se otvara svijet lucidan i rekao bih posve ženski kroz glumu Jadranke Đokić, koja dramu iznosi na razinu tragedije, tako da pred publikom suvremena depresivna žena izrasta u Antigonu. Ovom je ulogom ova izvrsna glumica dostigla punu umjetničku zrelost i to prije svega ovu predstavu čini iznimnom. Naime, u najboljim režijama najviše su na dobitku - glumci…

Izdvajamo