DUBRAVKA VRGOČ

POLARIZIRALA JE ZAGREBAČKI HNK KAO NITKO DO SAD, ALI NIJE SVE SJAJNO... 'Svaki uspjeh HNK jačao je osvetničku strast prema meni'

OBJAVLJENO:
  • 30.12.2017. u 21:03

  • Marko Todorov / CROPIX

    Dubravka Vrgoč, intendantica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, ulazi u četvrtu godinu svojega prvoga mandata. Potvrđen joj je i drugi, na temelju dosadašnjih rezultata. Ovu kalendarsku godinu završava s nikad više gledatelja, nikad boljim kritikama i nikad većom pozornošću medija. Budućnost se čini otvorenom. Međutim, intendantica nije bez oponenata. Neki su i u Kazališnom vijeću HNK. Ali, možda i ne može biti drugačije. U svakom poslu, u svakom životu, postoje prepreke. Tko na njih ne nailazi, očito stoji u mjestu ili se vrti oko svoje osi.

    Prošlu ste godinu završili dramskom premijerom predstave “Ljudi od voska”, za koju se i danas traži ulaznica više, a ovu ćete dramskom premijerom predstave “Ciganin, ali najljepši”. Kakvom se odjeku nadate?

    - Nadamo se jednakom odjeku kakav je imala i predstava “Ljudi od voska” rađena po sjajnom dramskom predlošku Mate Matišića koja je izazvala ne samo izniman kazališni, već i društveni interes. Roman Kristijana Novaka “Ciganin, ali najljepši” djelo je koje već neko vrijeme izaziva nemalu pažnju javnosti i čini mi se prirodnim da “završi” u teatru. Posljednje predstave u Drami zagrebačkoga HNK, rađene po djelima hrvatskih pisaca, postale su u kratkom vremenu hit predstave koje gledaju i oni gledatelji koji nikad nisu dolazili u kazalište. Sva je slava Zagrebačkoga kazališta mladih, u vremenu kada sam ga ja vodila, ispisana upravo djelima suvremenih hrvatskih pisaca. Jer, pokazalo se da se publika ponajbolje može identificirati s likovima iz njihova susjedstva koji se svakodnevno “spotiču” o one probleme koji i nas neprestance muče. Tako je i Novakov “Ciganin”, u dramatizaciji Ivora Martinića i režiji Ivice Buljana, predstava koja izravno svjedoči o našim zajedničkim tranzicijskim nevoljama.

    Sva tri ansambla dala su gledane premijere. Koliko je gledanost ove godine porasla?

    - Samo je u sezoni 2016/17 gledanost porasla za više od 60 posto što je svakako iznimka ne samo na ovim prostorima. Statistički podatci govore da je izvedbe zagrebačkoga HNK na našoj sceni i u inozemstvu vidjelo u ovoj godini 199.909 gledatelja što je također veliki pomak u usporedbi sa 104.527 gledatelja u 2013. godini, dakle sa stanjem koji sam zatekla kada sam preuzela HNK. Popunjenost dramskih izvedbi mnogo je veća od 80 posto, što zagrebački HNK ne pamti godinama, gotovo od onih zlatnih 80-ih prošlog stoljeća kada su predstave poput Spaićeva “Kiklopa”, Kunčevićeva “Dunda Maroja” ili Violićeva “Richarda III” punili gledalište našeg kazališta. “Tri zime” Tene Štivičić nedavno su, nakon samo godinu i pol od premijere, proslavile 50. izvedbu, što znači da ih je u tome kratkom periodu vidjelo oko 40.000 ljudi što nije mali broj za jednu predstavu za koju se još traži karta više. Sigurna sam da ista sudbina čeka i “Ljude od voska” i svakako naš najnoviji hit “Tko pjeva zlo ne misli”. Što se Baleta tiče, on je u ovoj godini prešao broj od 90% popunjenosti. I nije samo riječ o “Orašaru” koji je uvijek pun, već su i ostale izvedbe poput “Labuđeg jezera”, “Romea i Julije”, “Gospode Glembajevih” i najnovije predstave “Apoksiomen” rasprodane čim se pojave na mjesečnom programu. Operne izvedbe bilježe također porast publike. I to ne samo uspješnice kao što su “Nikola Šubić Zrinjski” ili “Ero s onoga svijeta”, već i vrlo zahtjevan operni repertoar s naslovima poput Verdijeva “Don Carla”, Prokofljeveve opere “Zaljubljen u tri naranče” ili čak suvremene opere “Kein Licht” prelaze brojku od 80% gledanosti.

    Novca u kulturi čini se da će sve manje biti, barem kad su posrijedi domaći izvori. HNK se okrenuo koprodukcijama. Koliko uspješno?

    - Koprodukcijski modeli već su neko vrijeme prisutni u europskom, pa i u svjetskom teatru. Oni ne znače samo financijsku uštedu, što dakako nije beznačajno, u ovim vremenima kada smo suočeni s manjkom sredstava za kazalište, već i umjetničku razmjenu, što se uvijek pokaže uzbudljivim. Primjerice, mi nikada ne bismo mogli producirati novu operu kao što je to po mnogo čemu spektakularna suvremena opera “Kein Licht” da nije bilo koproducenata: pariške Opére Comique, Ruhrtriennalea, Les Théâtres de la Ville u Luxembourgu, Festivala Musica iz Strasbourga, Opéra national du Rhin, Münchner Kammerspielea iIRCAM – Centre Pompidoua. Taj je projekt nagrađen prestižnom europskom nagradom Fedora za suvremenu operu, a u predstavi koja je izvođena u Parizu, Duisburgu, Luxemburgu, Strasbourgu i Zagrebu nastupala su četiri naša pjevača, člana zbora. S europskom novcem iz programa “Kreativna Europa” ostvarit ćemo ovo proljeće zajednički projekt s Norske teatrom iz Osla. U Oslu će biti uprizoreno s norveškim glumcima Krležino “Kraljevo”, u režiji Ivice Buljana, kao prvo izvođenje neke drame našeg proslavljenog pisca u Norveškoj, dok će naši glumci s norveškim redateljem i direktorom Norske teatra Ericom Ulfsbyjom uprizoriti Ibsenova “Peer Gynta”. S mariborskim SNG, s kojim smo već koprodukcijski izveli Donizettijevu operu “Don Pasquale”, ovo proljeće zajednički pripremamo balet “Smrt u Veneciji” u koreografiji Valentine Turku, dok će “Apoksiomen”, naša baletna koprodukcija s Theatrom Liege, ujesen sljedeće godine krenuti na belgijsku turneju. Svakako ne treba zaboraviti iznimno uspješnu koprodukcijsku predstavu “Evanđelje” koju smo radili s Theatrom Emilia Romagna iz Bologne i koja je do sada izvođena 114 puta u 34 kazališne europske i svjetske destinacije što je svakako impresivna brojka.

    Mnogo gostujete. Iz kojih izvora financirate putovanja?

    - Iz različitih izvora. Neka se sama financiraju, jer je riječ o pozivima organizatora što podrazumijeva uz pokrivanje svih troškova i honorar kazalištu. Naka nam gostovanja financiraju naši osnivači Ministarstvo kulture i Grad Zagreb. U ovoj godini na izmaku svakako bih izdvojila dva povijesna gostovanja, naime gostovanja koja su iznimno važna u kontekstu cijele povijesti našega središnjeg nacionalnog kazališta. To je gostovanje Baleta HNK, koji se u svibnju, predstavio s “Anom Karenjinom”, u najstarijim sanktpeterburškom teatru Aleksandrinskom, dokazavši tako u svjetskoj prijestolnici baleta svoje vrijednosti. Kao što je povijesno i prvo gostovanje Drame HNK u Volkstheateru u Beču s “Tri zime” Tene Štivičić. No, tu su i ostala važna gostovanja kao što je nastup “Ivanova” na prestižnom kazališnom festivalu u Sankt Peterburgu ili predstave “Na kraju tjedna” u programu Mittelfesta u Cividaleu.

    Kazalište je u modi. No, koliko je kvalitetno? Što se promijenilo u odnosu na primjerice devedesete ili početak stoljeća?

    - Promijenilo se mnogo toga. Naše kazalište, posebice krajem 90-ih godina bilo je “napaćeno” i ratnom situacijom i izolacijom i ekonomskom krizom. Na određeni se način, što se kvalitete tiče i novih izazova, gotovo tada urušilo i trebalo je jedno dulje vrijeme da se obnovi. U tom periodu publika je otišla iz teatra i mnogi se, napose moja generacija, nikada nisu u njega ni vratili. Krenula je početkom stoljeća jedna duga borba da se stekne u društvu ponovno povjerenje u kazalište i kazalište se za to povjerenje danas izborilo. Ne mislim da je isključivo riječ o modi, mislim da je prvenstveno riječ o potrebi. Potrebi ljudi da od opterećujuće svakodnevice pobjegnu u teatar ne da bi je zaboravili, nego da bi lakše s umjetnicima na nju mogli odreagirati. Naš je teatar danas u svom pluralizmu iznimno zanimljiv, ne samo kod nas, nego i u Europi.

    Najavljuju se promjene Zakona o kazalištima? Što očekujete od njega?

    - Očekujem mnogo, možda i previše. Da se urede neki odnosi koji će olakšati funkcioniranje kazališta. Očekujem da se zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu vrati status matičnog teatra te da se redefiniraju odnosi unutar cijeloga kazališnog prostora koji su trenutačno prilično poremećeni. Ima već više od godinu dana da sam pokrenula inicijativu takozvanog kolegija intendanata i ravnatelja “hrvatskih narodnih kazališta” gdje se bavimo brojnim problemima s kojima se susrećemo u svom funkcioniranju, a koji su često “sive zone” različitih zakonskih reinterpretacija. Očekujem da se uz Zakon o kazalištu modificiraju i ostali zakoni koji bi omogućili primjerice baletnim, ali i ostalim umjetnicima beneficirani radni staž i mogućnost prekvalifikacije. No, također očekujem da se novim Zakonom o kazalištu postave granice gdje i u kojoj mjeri se politika može miješati u teatar.

    HNK je pod svojevrsnim političkim pritiskom desnice. Kako se s tim nosite?

    - Ne mislim da se radi o nekom posebnom pritisku desnice, niti bilo koje druge stranke ili ideologije. Mi smo nacionalno kazalište koje bi trebalo u širokom luku zadovoljiti gledatelje različitih dobi i orijentacija i smatram da mi doista svojim repertoarom to i činimo. Prije bih rekla da je tu riječ o nekim osobnim opsesivno revanšističkim afinitetima koji me prate otkad sam došla u HNK, pa čak i prije, od trenutka moga imenovanja na mjesto intendantice. Štoviše, svaki naš uspjeh očito još više izazove tu osvetničku strast. U tom svjetlu iščitavam i ove posljednje prijetnje, no držim da ćemo ih kvalitetom programa i interesom publike učiniti još smiješnima i beznačajnima. Teatar nije borba s nečijim razračunavanjima, podvalama, izmišljotinama i zastrašivanjima, već s umjetničkim izazovima i diktatima vremena kojem se taj teatar obraća.

    Izdvajamo