KAZALIŠTE

PREDSTAVA 'BILJEŽNICA ROBIJA K.' Pametan, zabavan i moderan komad u kojem nema rečenice viška. I sto sve u 80 minuta

Kazalište Kerempuh

Bilježnica Robija K.

Kad bi neupućen netko krenuo po zagrebačkim kazalištima, turneju bi završio zbunjen, misleći da kod nas vlada kakva diktatura, da se zbog kritičkog razmišljanja ide u zatvor, a zbog prozivanja političara i moćnika uz to i javno bičuje. Naše je kazalište decentno i u rukavicama, posvećeno višim sferama, njeguje introspekciju i klasiku, pazi da svoj uzvišen pogled ne šporka pogledom na ulicu i ljude koji njome prolaze. Bez veze s ičim, to je opis idealne ovdašnje predstave: samo da se kome ne zamjerimo! Ni lijevima ni desnima, ni onima na vlasti ni onima koji bi mogli doći na vlast.

U takvoj je sredini “Bilježnica Robija K.” kazališta Kerempuh pravo osvježenje. Bronhi! Komad po kultnoj seriji tekstova Viktora Ivančića u režiji Marine Pejnović dokaz je da se može napraviti predstava koja govori o nama ovdje a da pritom nitko ne završi u gulagu niti upropasti sebi kazališne izglede.

Kerempuhova “Bilježnica Robija K.” dobila je redom pozitivne kritike, i zaslužuje ih. Kerempuh je na izvedbi dva tjedna nakon premijere bio krcat gledateljima, i zaslužuje ih. Zabavno, duhovito, veselo i razigrano. Pametno i odlično odigrano na sceni, sa zabavnim kostimima (Petra Dančević) i veselom scenografijom (Liberta Mišan), baš kako treba biti kad ti glavni likovi idu u treći razred. Marina Pejnović režirala je moderan, brz komad, u kojem nema rečenice viška. I to sve u 80 minuta: da, naravno da se može.

Glumci osvajaju, sjajna je Linda Begonja kao učiteljica Smilja s državotvorno-vlaškim i Robijeva mama sa štufim fetivim naglaskom, urnebesna Ana Maras Harmander kao Nela Svinjogojstvo. Josip Brakus odlično se snašao kao Robi K., ali mora ostati donekle u sjeni Kerempuhovih zvijezda: Željko Königsknecht je dida sa Šolte, a Filip Detelić igra oca, Matija Šakoronja je Dino, i svi zaslužuju komplimente. Zbog takvih glumaca i takve glume ljudi vole ići u kazalište - bez podilaženja publici, bez jeftinih, vulgarnih postupaka. Dobro, ima psovanja, ali ovdje je to sasvim regularno, jer kako ćeš postaviti Robija K. bez psovki?

Autorica adaptacije i redateljica Marina Pejnović te dramaturginja Dina Vukelić nisu trošile energiju da što vjernije postave na scenu Ivančićeva Robija K., nego su napravile samosvojnu predstavu koja funkcionira po kazališnim mjerilima, a predložak i dalje ostaje nenadmašan. To ne ističem kao manu, nego kao činjenicu. Tko je očekivao predstavu koja će rezati nožem kao Feral krajem osamdesetih i devedesetih, može ostati razočaran. Kerempuh je narodsko kazalište i nije fer od njih očekivati da budu hrabriji od onih koji dobivaju javni novac za hrabrost, poput Zekaema ili Teatra &td.

I bez feralovske oštrice Robi K. nam ima puno toga reći što u ovoj domobranskoj kulturi nećete čuti. Kerempuhov Robi K. uronjen je u devedesete, ali i dalje ima snage zagristi u temu kojom se nitko u javnosti ne bavi, naprimjer u obavezne osnovnoškolske ekskurzije u Vukovar.

Svakako treba čestitati Zagrebu što je konačno dobio predstavu u javnom kazalištu u centru grada po tekstovima Viktora Ivančića, jednog od najvećih ovdašnjih autora u posljednjih pola stoljeća. Osnivač Ferala i kolumnist Novosti piše romane i eseje, ali to se kod nas uglavnom ne zna ili nas nije briga. Posvuda po Europama Joy Division i Clash su odavno mainstream, pankerice postaju ministrice pravosuđa pa moraju odgovarati na pitanja o “ubi drota” pjesmama gimnazijskog benda u kojem su svirale bas, samo kod nas Robi K. može 35 godina ostati mulac iz III B, a da njegov autor ni za jotu ne ukorači u onu odraslu, etabliranu kulturu. Iako je odavno dio opće kulture, na izlasku sam razgovarala s 30-godišnjacima: što oni razumiju od priče bazirane na devedesetima? Pa mi smo odrasli s Robijem K., zbunjeno su odgovorili, čudeći se pitanju.

Izdvajamo