Kad bi neupućen netko krenuo po zagrebačkim kazalištima, turneju bi završio zbunjen, misleći da kod nas vlada kakva diktatura, da se zbog kritičkog razmišljanja ide u zatvor, a zbog prozivanja političara i moćnika uz to i javno bičuje. Naše je kazalište decentno i u rukavicama, posvećeno višim sferama, njeguje introspekciju i klasiku, pazi da svoj uzvišen pogled ne šporka pogledom na ulicu i ljude koji njome prolaze. Bez veze s ičim, to je opis idealne ovdašnje predstave: samo da se kome ne zamjerimo! Ni lijevima ni desnima, ni onima na vlasti ni onima koji bi mogli doći na vlast.
U takvoj je sredini “Bilježnica Robija K.” kazališta Kerempuh pravo osvježenje. Bronhi! Komad po kultnoj seriji tekstova Viktora Ivančića u režiji Marine Pejnović dokaz je da se može napraviti predstava koja govori o nama ovdje a da pritom nitko ne završi u gulagu niti upropasti sebi kazališne izglede.
Kerempuhova “Bilježnica Robija K.” dobila je redom pozitivne kritike, i zaslužuje ih. Kerempuh je na izvedbi dva tjedna nakon premijere bio krcat gledateljima, i zaslužuje ih. Zabavno, duhovito, veselo i razigrano. Pametno i odlično odigrano na sceni, sa zabavnim kostimima (Petra Dančević) i veselom scenografijom (Liberta Mišan), baš kako treba biti kad ti glavni likovi idu u treći razred. Marina Pejnović režirala je moderan, brz komad, u kojem nema rečenice viška. I to sve u 80 minuta: da, naravno da se može.
Glumci osvajaju, sjajna je Linda Begonja kao učiteljica Smilja s državotvorno-vlaškim i Robijeva mama sa štufim fetivim naglaskom, urnebesna Ana Maras Harmander kao Nela Svinjogojstvo. Josip Brakus odlično se snašao kao Robi K., ali mora ostati donekle u sjeni Kerempuhovih zvijezda: Željko Königsknecht je dida sa Šolte, a Filip Detelić igra oca, Matija Šakoronja je Dino, i svi zaslužuju komplimente. Zbog takvih glumaca i takve glume ljudi vole ići u kazalište - bez podilaženja publici, bez jeftinih, vulgarnih postupaka. Dobro, ima psovanja, ali ovdje je to sasvim regularno, jer kako ćeš postaviti Robija K. bez psovki?
Autorica adaptacije i redateljica Marina Pejnović te dramaturginja Dina Vukelić nisu trošile energiju da što vjernije postave na scenu Ivančićeva Robija K., nego su napravile samosvojnu predstavu koja funkcionira po kazališnim mjerilima, a predložak i dalje ostaje nenadmašan. To ne ističem kao manu, nego kao činjenicu. Tko je očekivao predstavu koja će rezati nožem kao Feral krajem osamdesetih i devedesetih, može ostati razočaran. Kerempuh je narodsko kazalište i nije fer od njih očekivati da budu hrabriji od onih koji dobivaju javni novac za hrabrost, poput Zekaema ili Teatra &td.
I bez feralovske oštrice Robi K. nam ima puno toga reći što u ovoj domobranskoj kulturi nećete čuti. Kerempuhov Robi K. uronjen je u devedesete, ali i dalje ima snage zagristi u temu kojom se nitko u javnosti ne bavi, naprimjer u obavezne osnovnoškolske ekskurzije u Vukovar.
Svakako treba čestitati Zagrebu što je konačno dobio predstavu u javnom kazalištu u centru grada po tekstovima Viktora Ivančića, jednog od najvećih ovdašnjih autora u posljednjih pola stoljeća. Osnivač Ferala i kolumnist Novosti piše romane i eseje, ali to se kod nas uglavnom ne zna ili nas nije briga. Posvuda po Europama Joy Division i Clash su odavno mainstream, pankerice postaju ministrice pravosuđa pa moraju odgovarati na pitanja o “ubi drota” pjesmama gimnazijskog benda u kojem su svirale bas, samo kod nas Robi K. može 35 godina ostati mulac iz III B, a da njegov autor ni za jotu ne ukorači u onu odraslu, etabliranu kulturu. Iako je odavno dio opće kulture, na izlasku sam razgovarala s 30-godišnjacima: što oni razumiju od priče bazirane na devedesetima? Pa mi smo odrasli s Robijem K., zbunjeno su odgovorili, čudeći se pitanju.