O KAZALIŠTU

PREDSTAVA H.E.J.T.E.R.I 'Glumci su posvećeni, redateljica je dala sve od sebe, ali rupe u tekstu su takve da ih ništa ne može zakrpati'

 

Predstava “H.E.J.T.E.R.I” Dine Pešuta u režiji Judite Gamulin u maloj dvorani Zekaema prva je premijera u zagrebačkim kazalištima u 2020. godini. Domaći dramatičar, mlađi, u Zagrebačkom kazalištu mladih: tako bi to trebalo biti. To je posao javnog kazališta, da postavlja komade suvremenih domaćih pisaca, mladih i nemladih, da publika prati i prepoznaje sebe u onome kako suvremenici opisuju magle u kojima se gušimo i sablasti s kojima se obračunavamo, danas i ovdje.

I zato je odlično što je Zekaem postavio novu dramu Dina Pešuta (32), već etabliranog dramatičara. U Zekaemu je već uspješno igrala njegova “(Pret)posljednja panda ili statika”, koja je ove jeseni postavljena u velikom bečkom Burgtheatru, u Gavelli po njegovu tekstu igra odlična “Stela, poplava”. Iako naše kazalište većinom zazire od domaćih pisaca, pa je i postavljanje Krleže svojevrstan eksces, Pešut se uz Ivora Martinića u posljednjih nekoliko godina uspio nametnuti, i od njega još puno očekujemo.

 

“H.E.J.T.E.R.I” su generacijska drama o današnjim tridesetogodišnjacima, uhvaćenima između dva svijeta, između adolescencije i odraslosti. Četvero prijatelja sastaje se nakon dugo vremena jer se Roza, koju igra Hrvojka Begović, mlada uspješna vizualna umjetnica, vratila iz Berlina. Fascinantno je kako glumica uspijeva u sat i pol predstave održati kontinuitet lika u frenetičnom kretanju, u konstantnom grču. Roza je nemirna i neutješna, njezina neuroza se ne raspleće niti ima nade za to, jer taj brijeg je predaleko od površine, a gledatelj ne saznaje o čemu se zapravo radi. Roza je piščev alter ego, netko tko se nakon pet godina vraća iz Berlina da bi ponovno živio ovdje. Zašto? Zbog prijateljstva, kažu oboje, lik i pisac. Hm.

I o ostalim likovima jako malo saznajemo. Osim njihove seksualne orijentacije. To je možda najbolji dio predstave, taj osjećaj da usred Zagreba gledaš predstavu u kojoj većinu likova čine homoseksualci, i da je to zapravo normalno. Krasan je Dado Ćosić kao Paško, tip koji svim silama želi svijet gledati ružičastim očima, a pukotine u toj slici svijeta misli zakrpati self-help optimizmom. Poput mnogih, koristi se pritom ljubavlju kao štakom, a to je kao ona puška na zidu, do kraja drame mora opaliti. Kad zaprosi svog partnera kojeg idealizira (da, da, imamo gay likove, pa je onda normalno da svi raspravljaju o braku i prošnjama), on ga odbije, i čitav Paškov izmaštani svijet sruši se u prašinu.

Jedino o liku Maku Uga Koranija saznamo nešto, tko je on, od čega živi, odakle potječe. Ostali likovi ostaju slobodno lebdjeti, kao što živimo kao dvadesetogodišnjaci, dok nas još ne dijele socijalne i klasne razlike i vjerujemo da su svi ljudi braća, bar oni koji slušaju istu muziku i jednako se oblače. Ali ovo su tridesetogodišnjaci i stvar uopće nije uvjerljiva. Što je spojilo likove koje gledamo? Što im je to zajedničko, osim godine rođenja? Tko su zapravo ti ljudi, od čega žive, odakle dolaze? Žele biti posebni, žele biti svoji i slobodni, dobro, ali što točno žele? Redateljica Judita Gamulin dala je sve od sebe, glumci su totalno posvećeni, ali rupe u tekstu su takve da ih ništa ne može zakrpati.

Predstavu vrijedi pogledati barem zbog Katarine Bistrović Darvaš. Ona je na sceni kratko, ali urnebesno, sjajno u svakom pogledu. Njezin lik jedini ima glavu i rep, njezinoj Korani upravo se svijet srušio, sve je ulagala u karijeru, živjela za svoj muzej, a oni su je degradirali. Ništa joj nije ostalo nego tulumariti s bitno mlađima, koji je gledaju kao dinosaura što zauzima poziciju u kulturnoj instituciji koju oni žele. Katarina Bistrović Darvaš igra kao i inače, iz dna srca, maksimalnom tjelesnošću. Mislim, ako je izbor između nje i ovih Pešutovih pogubljenih tridesetogodišnjaka koji se zapleću o vlastite sjene, glasam za Koranu. Doduše, ne znam kako to vide gledatelji Pešutove generacije.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo