PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

PREDSTAVA KOJA JE OTVORILA 16. FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA 'Pet lakih komada' - zadivljujuće scensko djelo čiji su akteri djeca od osam do 15 godina

Milo Rau, švicarski umjetnik, kazališni i filmski redatelj, pisac, napravio je nezaboravnu predstavu Pet lakih komada, u produkciji skupine Campo iz belgijskoga grada Genta.

Posrijedi je zadivljujuće scensko djelo, ujedno filmsko djelo uživo, čiji su akteri uživo djeca od osam do 15 godina (i jedan odrastao glumac), a na filmu njihovi odrasli dvojnici. Tragedija je posrijedi, o ljudskoj naravi, o manipulaciji djecom općenito, o naravi manipulacije, o naravi, uostalom, teatra samoga te glume. A sve zajedno prikazano i kao politički teatar koji, kroz sudbinu jednoga nemilosrdnog ubojice i inteligentnog tipa, ispovijeda povijest Belgije, što se lijepo obogatila na ubojstvima milijuna ljudi u centralnoj Africi, u Kongu, gdje se i djecoubojica rodio.

Pet situacija

Radnja je dakle najbolnija moguća, a akteri najdelikatniji mogući: istražuje se život i nedjelo belgijskog djecoubojice, pedofila Marca Dutrouxa, a i njega, njegove žrtve, njihove bližnje, policajce, igraju dakle djeca.

Ona se okupljaju na probi za predstavu i uvježbavaju prizore za predstojeću premijeru. Njima upravlja redatelj, jedini odrastao, kojega izvanredno, koncentrirano, na rubu skarednog, vratolomno igra Peter Seynaeve. On djecom-glumcima, na dubljoj razini, manipulira zapravo onako kako je zločinac manipulirao svojim zatočenim žrtvama.

A djeca su genijalna, iskrena, te glume pet različitih situacija, daju duge, komplicirane monologe. Svaki prizor probe počinje kadrom na platnu gdje odrasli glumci započinju isti prizor. Potom taj prizor na ekranu teče dalje utišan, pa nestane, a djeca ispred platna igraju, identično odjevena, iste likove dalje. Scenski prostor, praznina pozornice HNK i namještaj te rekviziti čarobno se stapaju s realističnim kadrovima filma.

Naslov je posuđen od Igora Stravinskog, poznate skladbe, a posuđen je i njezin duh: Stravinski ju je skladao za mlade početnike klavira. Ovdje su početnici glumci. Njima redatelj manipulira za njihovo dobro, no manipulacija ostaje manipulacija. I sam redatelj se posrami kad vidi da ta djeca toliko pobožno upijaju svaku dobru uputu, da glume mnogo bolje nego velika većina odraslih glumaca (barem onih koje sam ja svikao gledati). Dječak koji je odigrao ubojičina oca zbilja je starac, potresen, a ponavljanje prizora, jer nije zaplakao, pa mu je redatelj pod oči namazao malko mentola, jest kazališno čudo. Misliš, mali glumi genijalno, a tek kad ponovi!

Poslije uvodnih prizora snimljenih vani s odraslim glumcima, gledamo njihove mlade “replike” na istom platnu. Njihova gluma tako postaje neodgodivo prezentna, suverena, a ostaje nevina i čista i dječja. Igraju: Aimone De Zordo, Fons Dumont, Arno John Keys, Blanche Ghyssaert, Lucia Redondo, Pepijn Siddiki i Eva Luna Van Hijfte. Nezaboravno.

Glas naratora

U uvodu, prije probe, djeca se predstavljaju, kažu što bi željeli biti kad odrastu, izgovaraju najpametnije rečenice koje se o glumi mogu dokučiti, a opet takve koje djeca mogu dokučiti. Primjerice, što je najteže u glumi: “Kad moraš igrati nešto što nisi. Kad si jako mlad, a moraš igrati starca”. Zatim ono što žele, ili čega se plaše, stvarno potom zaigraju.

Zbivanje od sat i četrdeset minuta prati i glas naratora koji daje ovome remek-djelu, najboljoj parafrazi Pirandella koju sam ikad vidio, određenu prijeteću patinu. Predstava je koliko teška, toliko laka, koliko ozbiljna, toliko duhovita, koliko pametna, toliko jednostavna. Njezino je tijelo toliko čvrsto da se ove naše svakodnevne predstave doimaju naspram nje kao kućice od slame.

Izdvajamo