'Kafetarija' redatelja Vinka Brešana uspjela je predstava: živ pučki teatar suptilno proviđen apsurdom. Prostor za igru, ispred palače Sponza, i po njoj, vrlo je akustičan i glumci bi mogli igrati i neozvučeni "bubicama".
Potrebne su zapravo zato što gornji redovi tribina stoje nad glavama rijeke turista što uvečer žamore Stradunom. Da je gledalište manje – turisti bi predstavljali tek dobrodošao pozadinski šum.
Postojala je bojazan da će turisti "ugušiti" teatar, a dogodilo se, barem kad je premijerna večer posrijedi, obrnuto: teatar je "ugušio" njih. To je već, kao što današnji redaktori vole napisati, prijelomna vijest. Predstava je zauzela središnji prostor najpoznatije ulice u Hrvatskoj, poput nazbilj otoka o koji se razbijaju ljudski valovi sačinjeni od Koreanaca nakićenih selfie-štapovima, Engleza nakićenih pivom, glasne, raznobojne mlađarije sa svih kontinenata. Više od toga nemoguće je očekivati. Ovaj prostor predložio je scenograf predstave Marin Gozze.
Plodan autor 'Kafetarija' (La Bottega del caffè), komedija s pjevanjem i plesanjem Carla Goldonija, zapravo je tanko, sporedno djelce, što ga je ovaj nevjerojatno plodan autor (rodio se u imućnoj obitelji, a umro siromašan, napisavši više od stotinu kazališnih komada) zgotovio možda i za koji dan, i uspjeti može jedino uz inspirirane glumce i pragmatičnog redatelja.
'Kafetariju' je 1972. preveo i adaptirao na dubrovački govor Frano Čale, premijerno je na Igrama 1978. režirao Tomislav Radić na Gundulićevoj poljani kao predstavu Kazališta Marina Držića, a na repertoaru se bila zadržala punih deset godina.
Posveta Radiću
Ova predstava nikako nije replika te legendarne, koju su nosili pokojni zbilja genijalan glumac Izet Hajdarhodžić i njemu ravan Miše Martinović. Dramaturginja Mira Muhoberac tekst je znatno skratila i prilagodila današnjim okolnostima, “kad se sve smije naglas kazati”, i u kojima je eto moguće rugati se samome sebi i Gradu, koji je danas cijeli jedna velika kafana. Radnja je smještena u sedamdesete godine prošloga stoljeća, kao posveta Radićevoj predstavi. Socijalistički milicajci, njihov šef Crnogorac, hipiji u atriju Sponze, beogradski govor, bezobrazni purgeri…
Scenografske intervencije Marina Gozzea minimalne su, nekoliko transparenata povješanih po kamenu, ženski grudnjaci na balkonu Sponze. Scenska iluzija dakle uvelike počiva na živim, transparentim kostimima Doris Kristić, čije boje i prenaglašeni krojevi snažno podcrtavaju pretpostavljene karaktere protagonista i mediteranski urbani ambijent, gdje odijelo čini čovjeka.
Mate Matišić napisao je rukovet songova, parodije pop evergrina, što ih uživo svira sa svojim malim orkestrom, sinom Tomom Matišićem na gitari i Stankom Kovačićem na violončelu, a koje pjevaju glumci što nose glavne i glavnije uloge.
Radnja ove komedije teče u kavani kao metonimiji svijeta, gdje se znatiželja i zavist izmjenjuju s ljubomorom i strašću. Centralni likovi su gospar Lukša i gospar Frano, kafetijer. Gospar Lukša ovdje je udbaš, čovac lukav, ali i odviše agresivan da bi osvanuo kao realističan lik. Izvanredni Pjer Meničanin igra ga širokom gestom, ali u oklopu straha, tako da je komičan od prve do zadnje pojave. Rođenjem kajkavac, dubrovački govor svladao je tako da ga ne oponaša pa kao da namjerno gubi intonaciju i preciznost vokala kad mu govor postaje osoban, intiman. Meni uvjerljivo, barokno a nenametljivo. Rekao bih da je on jamac da će predstava ostati na repertoaru više godina.
Ženskar Dživo
Dobrog čovjeka Franu postojano, razgovijetno i čvrsto igra Nikša Butijer. Poput Meničanina, i on slabo pjeva, no to im dođe više kao prednost za karakterizaciju lika nego kao potencijalni nedostatak. Briljira Nikša Kušelj u ulozi trgovca Dživa, kartaša i ženskaroša, lakomislenog ali ne i glupog. Kao raskošna pojava on, u usporedbi s pohlepnim a aseksualnim Lukšom i skromnim a temperamentim Franom, pjeva poput slavuja. Uloga to zahtijeva. Duhovito kajka Maro Martinović kao navodni konte Karlo. Linda Begonja sačinila je Lukreciju, Karlovu ženu, kao uspjelu karikaturu. Mlada Anđela Ramljak hrabro je odigrala, najbliža apsurdu, Beograđanku Slađanu, primitivnu balerinu, a Marija Škaričić pak, u kontrapunktu, realistično igra jadnu Dživinu suprugu Blage.