Prva ovosezonska premijera u zagrebačkom HNK, “Mačka na vrućem limenom krovu” Tennesseeja Williamsa u režiji Paola Magellija, hrabra je i dobro ugođena predstava, ali nezadovoljan sam glumačkim ansamblom. Ne znam, dakako, kako će se život predstave razviti i hoće li se u ansamblu stvoriti kakva izvedbena kemija. Ako neće, i režija će se raspasti - njezina suzdržana vehementnost potrebna da se prikaže radnja koja traje koliko predstava.
Izvedbeno, dakle, ovdje se kao glavni muški lik publici nameće Milan Pleština kao Veliki Tatica, silno bogat poljoprivrednik s delte Mississippija, a ne Filip Vidović kao njegov mlađi sin, alkoholičar i pritajeni homoseksualac Brick. Zrinka Cvitešić kao Margaret poziciju glavne ženske uloge igra više u korelaciji s njim nego sa svojim glavnim partnerom; čak i više u korelaciji sa svojom svekrvom, Mamom Polite, tumači je Ksenija Marinković, nego eto s njim.
Naime, u čemu je problem? Cvitešićeva glumi iznutra a Vidović iznutra spava. Imalo ambiciozna gluma podrazumijeva da se lik gradi tako da ne priča i “drži se” sa svim drugim likovima isto. Svako, pobogu, mijenja ton i govor tijela s obzirom na sugovornika, a Vidović sebe vuče ravno, u nekom tobože “stanju”, koje nije nikakvo stanje, nego je posrijedi statično “čekanje” replike.
Cvitešićevu kao Maggie odmah zatječemo u snažno povišenom neraspoloženju, potresenu, izluđenu, krajnje frustriranu. Magelli je sam ugodio svjetlo za prizorište, birajući jedan zagasito žut, pomalo nervozan spektar, i ona u njega ulazi prirodno. Tijekom gotovo tri sata igre proživi nekoliko kriza i svaki je put taj njezin obrat potreban ulozi. Cvitešićeva i pjeva, suvereno, nekoliko songova, koje su napisali Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević. Ti songovi zvuče dosta predvidljivo, rutinski, posrijedi je nekakav umiven blues, a mnogo je zanimljivija ostala njihova glazbena galanterija, zvukovi, šumovi, neke pokrajnje melodije, koje ne daju takozvani štimung, nego su takoreći dramski znakovi pokraj puta…
Nije se čula
Široko otvorena scena Lorenza Bancija (kakvu je Williams i sam predlagao), bijela, ali ne i ogoljena, koja sugerira visok društveni položaj protagonista, zahtijeva preciznu glumu, i dobro umrežen ansambl, koji ovdje, dakle, nemamo.
Dramaturginja Željka Udovičić Pleština tek ponešto je skratila tekst, ali ga i opremila nekim suvremenim elementima. Kreirala je, među ostalim, gotovo nov lik Velečasnog Tookera, kojega Livio Badurina igra duhovito i plastično, no opet ne uvijek u suradnji s ansamblom.
Cvitešićeva mora popraviti artikulaciju. Naime, premda sam sjedio u “gluhom redu”, ostaje činjenica da se, osobito prvih pola sata, često jednostavno nije - čula.
Milan Pleština je, dakle, kao Veliki Tatica dominantan lik u ovoj inscenaciji. Naime, Pleština bogatoga plantažera prikazuje kao zapravo blagog i dobrog čovjeka, koji se plaši smrti i zbilja ima kapacitet za ljubav, ali koji je od te ljubavi odustao, jer je odviše inteligentan i odviše bio posvećen zgrtanju e da bi se još bavio bližnjima. Premda on jedini ne zna da umire, on to zapravo jedini - zna.
Kulaševi kostimi
Poricanje zbilje ovdje je podignuto na najviši nivo, koji prethodi ludilu, ali nikad u njega ne preraste, i Pleština igra na toj opasnoj granici između istine i kiča lako i zavodljivo. Daje za njega netipičnu gestualnu suzdržanost, artikulacija mu je najbolja u dvorani, a unutarnji život posredovan. Njemu je, zapravo, ostalo na volju da svojim odnosom prema svakom pojedinom liku ocrta te likove. Onako kako mladi Vidović nije ništa ocrtao u Zrinki Cvitešić, pa je ona, što se glumački kaže, često plivala na suhom, tako je Pleština, ne samo njoj nego i svakom drugom liku, podario vlastiti pogled te im tako omogućio da i oni isplivaju iz tame apstrakcije.
Kostimi Lea Kulaša jednako su čisti i precizni koliko i scenografija i svjetlo, pa i oni ogoljuju glumu, lošu ili dobru.
U okviru jasno zadane dramaturgije izvedbe, “pojačane” glume, čiji je zadatak da ništi puko oponašanje zbilje, svaki još dodatno glasan ton i oduljena ekspozicija - ruše iluziju. U tu je zamku upala Ana Begić kao Mae. Dušan Bućan kao Cooper, stariji sin, točno daje osnovnu notu svojega lika - on je, naime, podao - ali ne ide dalje od toga prvog dojma. Goran Grgić kao dr. Baugh jest, poput Badurine, izgradio takozvanu lijepu malu ulogu (liječnika kao iz Čehova), ali nije baš ni on “primijećen” od većine aktera na sceni.
Još igra nekoliko djece, ritam je uspostavljen, no glumački se predstava na trenutke rasplinjuje u, često slabo, odrađivanje vlastitih pozicija.