U Splitu je u dobi od sedamdeset godina preminuo glumac i nekadašnji ravnatelj Gradskog kazališta mladih Vladimir Davidović Bobo, piše Slobodna Dalmacija.
Talentirani erudit, bivši sudac, bio je uz teatar vezan od najranijeg djetinjstva. Majka mu je poznata glumica Magda Matošić pa je uz nju zavolio teatar, upravo kao i njegov brat Sveto – oboje su iz pravne struke krenuli u kazališne vode, jedan u dramu, a drugi u operu.
U obitelji Bobe Davidovića bilo je glumaca, ali i pravnika i sudaca; sam je govorio kako je jednu od svojih najpoznatijih uloga, čangrizavog suca iz “Malog libra Marka Uvodića”, kreirao po nekom svojem starijem rođaku.
I sam je postao pravnik, poslije i sudac, a u teatru je nastupao povremeno dok nije došao do točke kada je trebalo izabrati i odrediti svoj životni put. Govorio je kako odluka nije bila teška; dodijalo mu je slušati svađe zbog ometanja posjeda, tko je kome zagradio put ili ga zakinuo za metar polja.
Kao ravnatelj proveo je Kazalište mladih kroz ratne godine i baš u to vrijeme često je vodio glumce na gostovanja.
– Glumili smo katkad i za vrijeme opće opasnosti – prisjeća se glumica Nada Prodan.
– Svima nam je u teatru silno teško. Od njega sam naučila sve o kazalištu, ali i toliko drugih stvari – obožavao je knjige, neprestano je čitao.
Njezin kolega Vinko Mihanović dodaje:
– Nema te teme o kojoj nije znao svašta, od renesanse do sporta.
Davidović je bio iznimno talentiran glumac, izvrstan na splitskom dijalektu, kao izvorni govornik, ali jednako uvjerljiv i moćan i u području književnog standardnog jezika.
Gluma mu je bila prirodna, dojmljiva i naizgled laka, a u nju je uvijek unosio i mnogo elemenata vlastite osobnosti; ležale su mu komedije, nervozni likovi i cjepidlake.
Osim u dvjema varijantama Uvodićeva “Libra”, tumačio je niz uloga u uspjelim predstavama kao što su “Ljubovnici”, “Biž ća, ne motaj se gola”, “Čovik, zvir i kripost”, “Kazališni sat”, “Vjera iznenada”, “Umišljeni bolesnik” i “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”.
Gostovao je povremeno i na drugim scenama te je ostvario i nekoliko filmskih uloga.
U teatar je zadnjih godina, otkako je otišao u mirovinu, zalazio nešto rjeđe, ali s njim se uvijek moglo razgovarati o stotinu stvari, a najviše o knjigama. Bio je pasionirani čitač, a knjige je toliko volio da je s njima imao poseban odnos. Knjiga je morala biti njegova, kupljena, i nerado ih je uzimao iz biblioteke.
Zadnji put se na scenu Teatrina popeo prije tri godine, kada se prikazivao jubilarni, petstoti “Kazališni sat”. Kolege su ga iz gledališta izvukli na pozornicu nakon izvedbe predstave u kojoj je godinama glumio, publika mu je oduševljeno aplaudirala, a on je rekao kako je prispio na najbolji dio.
Pogreb Vladimira Davidovića bit će u ponedjeljak u podne na Lovrincu, a o datumu komemoracije GKM će izvijestiti naknadno.
Jasen Boko: Od kazališta mladih stvorio je uspješnu teatarsku obitelj
– S Bobom Davidovićem vezala me je na samom početku devedesetih profesionalna kazališna suradnja, a vrlo brzo i dugogodišnje prijateljstvo. Tada je u Kazalištu mladih, kojem je tih dana postao ravnatelj, na njegovu inicijativu postavljen moj "Kazališni sat", u režiji Vanče Kljakovića, koji će s više od 550 izvedbi i 28 godina neprekidnog izvođenja postati najuspješnija predstava toga kazališta i jedna od najdugovječnijih na hrvatskim kazališnim daskama.
Kao ravnatelj Bobo je od donedavno "dječjih" "Titovih mornara" stvorio relevantno hrvatsko kazalište, čije su se uspješne predstave izvodile tih godina na gotovo svim hrvatskim festivalima i gostovale i izvan države.
Cijela serija ozbiljnih i odlično ocijenjenih predstava, da spomenem samo "Mali Libar Marka Uvodića" i "Ljubovnike", često u režiji Vanče Kljakovića, devedesetih je obilježila Kazalište mladih, a u njima je redovno glumio i Bobo Davidović.
Inače pravosudni sudac po struci, Bobo, potomak ugledne kazališne obitelji, tih se devedesetih potpuno prebacio u kazalište, a svojim je ulogama obilježio scenski život grada i izvan matične scene, ostvarivši mnoge nezaboravne kreacije.
Kazalište mladih tih će godina živjeti kao jedna, složna kazališna obitelj čije se druženje nastavljalo i nakon izvedbi. U tomu je i Bobo, kao i danas pokojni Franko Strmotić i Vanča Kljaković, odigrao bitnu ulogu.
Znam da kad umire čovjek, umire dio svijeta, ali kad umire glumac, njegov duh zauvijek ostaje na sceni čiji je bio dio i siguran sam da Bobo na toj sceni, ali i među publikom današnjeg Gradskog kazališta mladih, nikad neće biti zaboravljen.