Nova predstava Zagrebačkog kazališta mladih “Ljudski glas” redatelja Bojana Đorđeva pretenciozna je toliko da teško pretencioznija i može biti. Naime, taj “ljudski glas” hoće se prikazati upravo kao nešto čega u praksi ima u smislu da nije utjelovljen, nego je općenit. Traga se, dakle, za “drvenim željezom”, za apstraktnom mjerom (filozofskom kategorijom) koja je scenski dokaziva. A sve to kroz tijela pet glumica što su se dragovoljno podvrgle ovome praktičnom mučenju.
Jer, nisu one akterice, tako eto tvrde autori, nego “ljudski glas”. E sad, činjenica što taj “ljudski glas” ipak prolazi kroz njih redatelju je očito irelevantna jer da nije, makar bi se potrudio da ustanovi njihove glumačke karakteristike. Ovdje, koja je inače preglasna, Đorđev je pojača, koja je odviše srčana, Đorđev je još potakne, koja je odviše u mirnim vodama, Đorđev bi da još dublje u njih potone. Kraće rečeno: proizvodi kič nepogrešivo i neprestano.
Dramaturg predstave Goran Ferčec sastavio je tri, kako kaže, “tekstualna predloška” u jednoga raspadajućeg Frankensteina, a koji glumice gotovo dva sata manje-više recitiraju (to je taj “ljudski glas”) na ZKM-ovoj komornoj pozornici Miško Polanec, i to tako da su, što vrijeme odmiče, sve bliže potonuću u režijom potaknut amaterizam. Naime, koncept je očito takav da one u početku glume (makar u slušalicu), a kad se zagriju, moguća igra se prekriva iznuđenim hopsanjem po nekom stolu s kablovima i oko njega, a skonča u trećem dijelu presvlačenjem u medvjedića, debelu ženu, muškarca i sirenu, koji sjede i izvikuju u publiku ulomke iz filozofskog romana na način da nam poručuju da je sve to što izvikuju jako, jako važno.
Da redatelj ima kakve postdramske mašte, podijelio bi publici letke s tim ulomcima, a ne da nam ih čitaju ove žene tonom koji pamtim još iz osnovne škole s priredbi u povodu rođendana diktatora Josipa Broza.
Znači, tekstualni predlošci su poetski monolog “La Voix humaine” Jeana Cocteaua iz 1928., roman “I love Dick” autorice Chris Kraus iz 1997., filozofski tekst “Testo Junkie” Paula B. Preciada iz 2008. Otprilike kao da uzmeš glavu slona, noge miša i tijelo mačke te očekuješ da živina potrči.
Međutim, konzekventno je provedeno ipak nešto: pet glumica nikad, ni u kojem momentu, ne komuniciraju međusobno. Isključivo izvikuju monologe u slušalicu, u pod, u publiku, kojoj se obraćaju u trećem dijelu, kad su već obje strane premorene, pa se tu griješi, očigledno nabada po tekstu i stalno širi ruke. Na koncu se sve zagrle, kao na drugarskom sastanku, pa se publika raziđe.
Ljudski glas dakle izglasavaju Urša Raukar (koja je lijepo prevela Cocteauov tekst), Nataša Dorčić, Lucija Šerbedžija, Barbara Prpić i Hrvojka Begović. Nahopšu se one i napričaju, ali uglavnom sam ih zamišljao u nekim prijašnjim ulogama ili krao vrijeme zamišljajući ih u nekim koje možda neće igrati, ili hoće…
Valja pribilježiti da je i kazališna knjižica popunjena tekstovima lektoriranim po hrvatskom, srpskom i još nekom miješanom pravopisu.