Lutkarska čarolija iz Gruzije, predstava “Ramona” slavnoga gruzijskog Kazališta Gabriadze, toliko je dirljiva da je publika plakala. Priča o lokomotivi i njezinim ljubavima nije za djecu: mogla bi ih previše uplašiti. Premda se ne dogodi ništa strašno, sinestezija zvukova, glazbe, boja, pokreta i riječi toliko je snažna da i odrastao čovjek povjeruje kako je lokomotiva živa, a njezina smrt stvarna.
Ovaj teatar iz Tbilisija na čelu sa slavnim Rezom Gabriadzeom gostovao je na Festivalu svjetskog kazališta 2004. godine s predstavom “Bitka za Staljingrad”. Ondje su protagonisti bili konji (kojih je inače za prave bitke poginulo deset tisuća), a ovdje su eto dvije lokomotive, Ramona i Ermon, lutalica parna koja Ramoni rijetko svraća, jer ne odlučuje on kamo ga tračnice vode, a ona, već ostarjela, ne smije nego ranžirati vlakove na kolodvoru. No Ramona želi dalje, a želi i jedan izgubljeni sovjetski cirkus, koji mora održati predstavu u jednom zabačenom mjestu inače će morati državi vratiti šator.…
O ljubavi
Radnja je, formulirajmo tako, izgubljena u vremenu, u ne tako dalekoj socijalističkoj prošlosti, u koju se upetljala sadašnjost, ali i budućnost. Šestero lutkara nije skriveno iza paravana, a protagonisti su izrađeni podosta grubo, kao nedovršeni, a maleni su kao i lutkarski pult. Dorana Muzičke akademije čini se čak prevelikom za ovo zapravo komorno zbivanje, koje eto plijeni i kad ga gledate s dvadesetak metara. Toliko je sve obično i jednostavno da šokira kako ipak cijela radnja djeluje sugestivno.
Glasovi limenih, drvenih i papirnatih protagonista snimljeni su, daju ih ponajbolji gruzijski i neki ruski glumci. Bilo bi drukčije nepraktično, jer tko bi plaćao da uz lutkare putuje svijetom još i trinaest glumaca. Tako da je, eto, uza svu ekskluzivnost i napetost, priredba zapravo i radiodrama. Među likovima nema hijerarhije po vrsti i spolu. Jednako su značajni ambiciozni divlji praščić Viktor (glas mu daje Zaza Papuašvili), koji ima po sebi dvije crne pruge da se lakše skrije uz tračnice, gdje ga lovci neće tražiti, i usamljen Starac (glas: Rezo Tavartkiladze), koji kaže da sva bića dolaze u paru, osim eto njega…
U cirkusu nastupaju neobični ljudi s neobičnim točkama, a i jedan leptir koji ponese veliku i tešku kuglu željeznu. Te čarolije su usputne, kao slučajne, a cijela storija je nadrealna i preko svoje ideje. Na koncu, to je priča o ljubavi i o tome kako ju je nemoguće poništiti ako je stvarna, premda je sve ostalo nestvarno, a pogotovo ovaj svijet…
Bez impresija
Treća predstava ovogodišnjeg festivalskog programa, na pozornici zagrebačkog HNK, “Sestre Macaluso”, sicilijanske skupine Sud Costa Occidentale, nije mi ostavila toliko dubok dojam. Desetero aktera, u maniri commedie dell’arte, donosi storiju o sedam sestara koje ne mogu pronaći zajedničku prošlost, zamućenu tragičnim događajem - smrću jedne od njih. Sedam sestara počinje otkrivati svoje sudbine iz sadašnjosti (premda je jedna mrtva), nakon što su izronile, u plesnom zanosu, iz mraka, u crnim odorama, u društvu, kasnije će se pokazati, pokojne majke, oca i sina jedne od sestara… Kad stanu na svjetlo, razodijevaju se u šarene kupaće kostime i taj kontrast boja okidač je za prisjećanje…
Utopila se
Najmlađa sestra bila se utopila, na prvom zajedničkom odlasku na more s ocem, a ostale dan-danas krive jednu od njih, koja ju je u igri držala previše dugo pod vodom… Sedam glumica različite dobi zapravo improviziraju. Isprva je, ispričale su mi poslije, predstava trajala četiri sata, no s vremenom je otpadalo nebitno. Premda postoji tekstualni okvir, posrijedi je zapravo golema improvizacija, za moj ukus prenaglašena i previše transparentna. Premda su krajnje ekspresivne, glasne, gotovo neobuzdane, protagonistice me nisu “kupile” za svoju priču. Jedino što sam trajnije zapamtio jest storija njihova oca, koji je očito u neko doba postao samohran, pa se dovijao na sve mile i nemile načine da prehrani djecu. Jedne noći, u tri sata, pozovu ga iz obližnje diskoteke da odčepi zahod. Zaliven fekalijama, koje su prsnule u nosnice, usta i uši, još je dobio batina jer mu nije bilo dosta dvadeset eura za taj “poslić”. Jednu sestru dao je u dom (ona mu to i danas zamjera), druga je ostala brinuti se cijeli život za treću, retardiranu, četvrta je usidjelica, o petoj ne doznajemo ništa i to je tako namjerno, asimetrično. Šesta je eto vlastitoga sina, sa srčanom manom, toliko tjerala da igra nogomet da je mališan na koncu preminuo. Je li ga u smrt otjerala majčinska ambicija (da se ostvari preko njega) ili mu je vrijeme ionako bilo odbrojano, ovdje više nije važno. Predstava traje sedamdeset minuta, za kojih se moglo kazati i više i manje. Možda na ovim meridijanima nismo svikli na ovoliku južnjačku slikovitost i neobuzdanost, no cijela gluma, a igraju Serena Barone, Elena Borgogni, Sandro Maria Campagna, Italia Carroccio, Davide Celona, Marcella Colaianni, Alessandra Fazzino, Daniela Macaluso, Leonarda Saffi, Stephanie Taillandier, čini mi se pretjeranom, čak bih rekao pomalo histeričnom.