Prvak Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Luka Dragić (38), TV publici u posljednje vrijeme najpoznatiji kao jedan od protagonista serije “Počivali u miru”, bit će jedan od sedam Peer Gyntova iz različitih faza junakova života u novoj premijeri HNK 20. travnja prema Ibsenovu klasiku u režiji Erika Ulfsbyja. Luka Dragić napominje odmah da nova premijera istražuje i neke nove tehnologije u kazalištu koje dosad nisu viđene na sceni HNK, što je zanimljivo iskustvo za glumca, a vjeruje da će i gledateljima biti uzbudljivo.
A sam naslovni lik, Peer, to je lažov, pustolov, kralj luđaka, koji je preživio zahvaljujući tome jer ga netko voli, moglo bi se reći.
- Stari Peer ljušti luk, igra ga Siniša Popović. Mi preostali smo šest ljuski, svaka ljuska je još jedan sloj koji Peer mora skinuti sa sebe. Razdoblje koje igram je Peer koji se lomi, Peer koji puca pod teretom vlastitog ega, onaj koji konačno i gubi razum. Jer, pustiti egu da te preraste, da postane veći od tebe, znači biti lud. Peer pokušava ‘biti svoj’, krivo misleći da to znači raditi što te volja. Ljevač pucadi, igra ga Alma Prica, kaže: ‘Biti svoj, ubiti sebe znači’ - govori o ulozi u Ibsenovu komadu koji na svjetskim scenama uspješno živi i kao operni i baletni naslov.
Marševi i ideologije
Što je u današnjem vremenu priča ‘Peer Gynta’?
- ‘Peer Gynta’ igramo u vremenu u kojem bujaju razni ljudi iščašenog ega koji na sebe navlače ideologije, pa onda marširaju da uskrate prava drugima... OK, ne bavi se naša predstava dnevnom politikom, ali ja se ne mogu to ne pitati baš danas kad, evo, pričamo o ljuštenju luka i Peeru čiji ego prerasta njega samoga. Jer, danas svakakvi Peerovi, mitomani zaljubljeni u sebe, grme s govornica i oltara, mjereći sobom svijet oko sebe. Ono što kaže Ljevač pucadi, treba uništiti svoj ego, lažni ego, ono što mislimo da smo mi; treba oljuštiti te slojeve i pokušati doprijeti do sebe - razmišlja glumac koji je u gotovo svakoj premijeri HNK gdje je zaposlen prije 14 godina.
Recentno je bio Don Quijote, Nemanja u “Ljudima od voska”, predstavi koja je dobila nagradu naših čitatelja Zlatni Studio, inspektor u “Ciganinu, ali najljepšem”, Vojvoda od Cornwalla u “Kralju Learu”...
- Sigurno nisam baš podjela koja prva pada na pamet kad se radi o Nemanji u ‘Ljudima od voska’. Baš zato mi je drago što sam imao priliku uhvatiti se toga, u tih nekoliko minuta scene pokušati pronaći nešto drukčije u sebi. Pokušati to napraviti iznutra. S druge strane, biti dio dramatizacije jednog takvog romana kao sto je Novakov ‘Ciganin’ posebna je priča. Drago mi je što se HNK odlučio na to. Novak je napisao sjajan roman, kad još tome dodamo ‘Crnu mati zemlu’ gotovo je nevjerojatno da je netko u tako kratkom razdoblju iz sebe izbacio dvije takve knjige - kaže Dragić.
s Navojcem i Perićem u ‘Ne dao Bog većeg zla’
Očekivanja
Sa 30-ak godina je odigrao Hamleta, ulogu koja je mnogima fiksacija tijekom cijele karijere, kao neka točka uspjeha ili neuspjeha u glumca. Kad se s 30 godina odigra famozno “biti ili ne biti”, ostaje li još kakva točka fiksacije, uloga koja je sinonim uspjeha?
- Uh... Hamlet. Hamlet me puno koštao. Često puno toga vrtim još u sebi. Prošlo je desetak godina, mijenjam se ja, mijenjaju se okolnosti, mijenja se vrijeme. Prema nekim stvarima bih se danas drukčije postavio, drukčije igrao. Danas bih s dozom cinizma pristupio samom sebi, ne bih se shvatio preozbiljno, znao bih olakšati stvari. Puno nepotrebnog očekivanja glumac navali na sebe, opteretiš neke riječi značenjima koja se i ne daju odigrati... Opet, bilo je trenutaka koji su bili stvarno posebni, trenutaka za koje sam zahvalan i kojima sam zadovoljan. Imati priliku kopati kroz nutrinu s takvom literaturom je privilegij, naravno. Ali, nije bezbolno - nastavlja Dragić u čijem izričaju ponekad ima neke male uzvišenosti i gospodstva kakvu su imali glumci, protagonisti zlatnog Hollywooda. To je namjeran odabir izričaja ili prirodan?
- Ha-ha, ne znam da li da to shvatim kao kompliment ili da se zabrinem. Nisam siguran da ima ičega uzvišenog u meni. Ono što uvijek pokušavam je provući stvari kroz sebe, baš kroz sebe, a ne navući ih na sebe. Pokušavam potaknuti neki svjesni organski proces, pripremiti svoje tijelo i glas za to. Volio bih da mogu u svemu tome češće sam sebe iznenaditi. Uspijem ponekad. Također mi je stalo da me se čuje i razumije s te naše velike i zahtjevne scene - ističe.
A što se ključno promijenilo u percepciji glumačkog poziva od ranih dana kada smo ga gledali kao glavno lice filma Snježane Tribuson “Ne dao Bog većeg zla” i kad je glumio s Perom Kvrgićem u predstavi “U posjetu kod gospodina Greena”?
Dečki i boks
- Ništa se ključno nije promijenilo u percepciji glume. Ali, ima promjena, ima ih sigurno. Primijetim naznake manira, protiv toga se sigurno želim boriti. Primijetim i da imam manje iluzija i više cinizma. Nije to nužno loše, premda cinizam nije baš točka s koje želim promatrati svijet. Imam manje pristojnosti, usudim se ići možda u neke prostore u koje se prije nisam usudio. Gluma me mijenja, to je sigurno. Gluma mora svakoga mijenjati. Ako te ne mijenja, onda nešto fundamentalno krivo doživljavaš - napominje.
Odigrao je više od 60 uloga na malim i velikim ekranima i u kazalištu i u filmu, a nije mu ni 40 godina.
- Nisam radoholičar, ali ipak, što sam stariji, to mi više bude ugodno sakriti se u kazalištu, sakriti se od života, od gluposti, od svega što se događa oko nas. Opet, svatko ima svoje limite, ne troše sve uloge i sve predstave jednako, ne može se ići iz podjele u podjelu predugo. Mislim da glumac treba razdoblje u kojemu malo odahne, malo bulji u nebo, pročita pokoju knjigu i pogleda neki film. Možda malo i privatnih odnosa... onako, života. Treba se znati i konstruktivno odmarati, treba znati dopustiti sebi da se baterije pune - razmišlja glumac koji u slobodno vrijeme ponekad ide na boks.
- Pokušavam boksati. Uglavnom me napucaju dečki koji stvarno znaju kako se boksa, ali bude dobro za mene, zabavno.
Bili ste svojedobno profesor na Katedri za govor na Akademiji dramskih umjetnosti. Kako je moguće da neki završe Akademiju, a i dalje im se čuje zavičajni akcent?
S Perom Kvrgićem u predstavi ‘U posjetu kod gospodina Greena’
Ivana Boban
- Bio sam, mislim, osam ili devet godina na Katedri za govor. Akademija je takva kakva je, ona može puno dati ako student želi primiti. No, ima studenata koji prođu Akademijom kao kroz maglu, bezglavo, bez pravih pitanja i još manje traženja nekih odgovora. Šteta što je tako. Ovo o čemu me pitate manje bi se događalo da Akademija češće kažnjava takve, da padaju godinu, recimo. Nažalost, to nije praksa. Nemam odgovor zašto to nije praksa, to treba pitati Akademiju.
Mislim da nema baš smislenog odgovora. Osim pitanja jezika, postoji još stvari koje su zabrinjavajuće, postoje studenti koji doguraju do diplome, a ne znaju koji su to alati koji ih zapravo čine glumcima. Nemaju svijesti ni kontrole nad unutarnjim procesima, provedu tamo godine i ne pronađu svoj glas. Ali dobro, postoji i puno predivnih mladih glumaca. Neki od njih su sad stipendisti HNK, neki su dobili angažman. To je jako bitno i dobro - hvali pojedince.
Prije Akademije dramskih umjetnosti Luka Dragić je pohađao V. gimnaziju u Zagrebu.
- Odlična škola, bar je tad bila. Škola je onakva kakvi su profesori, moji su bili baš posebni. Zahvalan sam im na mnogočemu, učili su nas misliti. Ne kažem da uvijek znam misliti, nekad sam glup, nepopravljivo glup. Ali, bar prepoznam kad sam glup, to mogu zahvaliti i toj školi - kaže o gimnaziji u Klaićevoj koja ga je formirala.
Novine pišu da mu je životna partnerica Ivana Boban. Kako bi ocijenio njezinu ulogu Mine u “Tko pjeva zlo ne misli”?
- Ivana je odlično odigrala Minu. Baš se superiorno poigrala tijelom i glasom - pohvalio ju je.