DARIO HARJAČEK

REDATELJ KOJI POSTAVLJA RANKA MARINKOVIĆA Prijetnja fašizma i danas nam visi nad glavama. Voljeli bismo ovom predstavom ukazati na tu prijetnju'

AUTOR:
    • Romina Peritz

  • OBJAVLJENO:
  • 13.08.2018. u 12:50

  • Tonči Plazibat / CROPIX

     

    Mladi kazališni redatelj Dario Harjaček u parku sveučilišnog kampusa u Dubrovniku ovih dana izvodi zadnje probe predstave “Pod balkonima”, koja će imati premijeru na ovogodišnjim 69. Dubrovačkim ljetnim igrama.

    Harjaček, koji je nedavno debitirao i kao pisac romanom “Sanjica Lacković”, svako prijepodne i večer s glumcima do zadnjih detalja uvježbava scene svoje sad već druge predstave na Igrama. Prije sedam godina postavio je, naime, predstavu “Kate Kapuralica”, a ove se godine u Dubrovnik vraća adaptacijom proze Ranka Marinkovića. Predstava je na neki način i hommage Marinkoviću koji je, kako ističu u Igrama, za Dubrovnik bio intimno i obiteljski vezan. Na Igrama je, međutim, dosad zaživjela tek jedna produkcija djela velikog pisca - “Glorija”, u režiji Georgija Para.

     Kako je uopće došlo do toga da se postavi predstava bazirana na Marinkovićevoj prozi?

    - Marinković je pisac čija su se djela rijetko izvodila na Igrama, pa postoji izvjesni dug prema njemu. U želji da se kroz program progovara o Mediteranu kao kulturološkom fenomenu, o tom prostoru danas u odnosu na jučer, jer prošlost i sadašnjost na Mediteranu se prožimaju na vrlo specifičan način, uprava Igara odlučila se za Marinkovićeve rane novele jer su neiscrpno vrelo mediteranskih arhetipova. Patrijarhat, tradicija, ponos, kultura nasuprot vrlo često bizarnoj, živopisnoj svakodnevici iz koje izviru razni neobični, čudni likovi. Marinković voli bizarnosti. On im se veseli, ali isto tako zna izvući svu tragediju ovog prostora. Ozbiljno i smiješno prepliću se kod Marinkovića na genijalan način. To me privuklo Marinkoviću na prvu loptu: taj zaleđeni smijeh, ta neozbiljna ozbiljnost.

    Koje konkretno priče prenosite u predstavi i zašto?

    - Iako smo koristili elemente svih novela iz zbirke, struktura teksta najviše se bazira na novelama ‘Ni braća ni rođaci’ te ‘Mislilac nad osam grobova’. No, kontekst adaptacije može se razumjeti samo promišljanjem zajedničkog nazivnika svih novela. Marinković piše o Visu u razdoblju tik pred Drugi svjetski rat, u vrijeme kad se radi provedbe agrarne reforme sve više produbljuju socijalne nejednakosti, kad se osjeća kaos radi gubitka okosnice funkcioniranja zajednice, a koja se bazirala na strogo definiranom odnosu između posjednika i radništva koje ti posjednici eksploatiraju. Taj kaos povlači za sobom potrebu za uvođenjem reda, vraćanje tradicionalnim vrijednostima, jednom riječju - fašizam postaje primamljiva ideja.

    Koliko se sve to može primijeniti i na današnje vrijeme?

    - Vedrana Klepica i ja pitali smo se u kojim okolnostima jedna kultura straha, što fašizam jest, može biti dočekana široko rastvorenih ruku. Mislim da je to prijetnja koja i danas visi nad našim glavama. Osobno, to je nešto čega se najviše bojim u ovom društvu - da stvari koje su do jučer bile smatrane krajnje nenormalnima postaju normalne - veličaju se ideje koje su iz povijesne perspektive donijele najveće zlo koje pamti suvremena civilizacija. Voljeli bismo ovom predstavom ukazati na tu prijetnju. U noveli ‘Mislilac nad osam grobova’ Marinković nas vodi u svijet jednog lokalnog ridikula koji ispisujući svoje čudne natpise iznosi misao o zlu kao u fundamentalnoj sili koja pokreće život. Postavlja se pitanje - smije li čovjek na Boga gledati kao na zločinca, može li Bog iz ljudske perspektive biti netko tko donosi bol, patnju i kaos? U tom smislu, dramatizacija se u koncentričnim krugovima širi od pojedinačnih ljudskih sudbina preko plana politike u prostor čiste metafizike. Ti planovi koegzistiraju, nadam se, na način na koji ih i sam Marinković postavlja u svojoj zbirci novela.

    Na čemu je naglasak u predstavi?

    - Mnoge su teme, ali ovdje bih možda u prvi plan stavio kompleks socijalne inferiornosti. U društvu u kojem se tako ekspanzivno produbljuju socijalne razlike, probuđuje se vrlo često kod potlačenih osjećaj nemoći, osjećaj da oni privilegirani na neki način postaju nadljudi. Mi smo u ovoj predstavi pokušali iznijeti takvu jednu priču. Postoji jedan pobunjenik, jedan čovjek koji se ne može pomiriti s nepravdom, no da bi se uhvatio u koštac s ispravljanjem te nepravde, da bi uspio naplatiti dug koji određeni važni ljudi imaju prema njemu, on ulazi u rat sa samim sobom. On se, suočavajući se s vlastitim skrupulama, pretvara u jednog neartikuliranog manijaka čija mržnja prema beskrupuloznim izrabljivačima postaje element autodestrukcije. To je gotovo identična struktura onoj hamletovskoj, samo ispričana iz vizure jedne socijalno ugrožene skupine.

    Marinkovićevo djelo odlikuju brojni, živopisni likovi. Koje od njih možemo vidjeti u predstavi?

    - Zajednica koju u ovoj predstavi stvaramo na neki način postaje mediteranski Macondo. Ovdje se susreću svijet živih i svijet mrtvih, prošlost i sadašnjost. Cijela naša priča smještena je ispred jedne derutne birtije s boćalištem pored gradskog groblja. U toj se birtiji skupljaju tek dva, tri redovita gosta i grobari. Jedan lokalni luđak ne prestaje se motati oko groblja na kojem počiva njegovih sedmero djece i žena. On je u svakodnevnom kontaktu s njima, oni se utjelovljuju pred njim, oni su za njega stvarniji od stvarnosti same. Tu je još dvoje izmučenih staraca, jedan konobar-pisac i njegova majka koja zbog neimaštine prodaje, jednu po jednu, sve stvari koje je u životu stekla. Tu su i dvojica odvjetnika koji trate vrijeme vodeći ideološke rasprave.

    Kad je riječ o glumačkoj podjeli, kome ste povjerili glavne uloge?

    - Centralne likove gradskog ridikula Mome i ogorčenog propalog studenta Tomija igraju Livio Badurina i Marko Makovičić. Tu su još i Doris Šarić Kukuljica, Jelena Miholjević, Linda Begonja, Nataša Kopeč, Ugo Korani, Dušan Gojić, Helena Buljan, Maro Martinović, Nikša Butijer, Dado Ćosić, Josip Brakus, Ivan Pašalić i Marin Klišmanić. Marinković vrlo velikodušno nudi strahovito kompleksne svjetove tih likova u svojim novelama. Bilo je lako stvoriti ovako predivne likove kakvi su se materijalizirali kroz naš proces. Osim toga, riječ je o zaista fantastičnoj podjeli, o glumcima koji su sam vrh našega glumišta.

    Ovo vam nije prva režija na Igrama, možete li usporediti ovu predstavu s vašom “Katom Kapuralicom”?

    - Mislim da je predstava ‘Pod balkonima’ nastavak priče započete predstavom ‘Kate Kapuralica’. Između ostalog, zato što se u sam ambijentalni teatar ulazi s velikom ozbiljnošću u promišljanju odnosa prostora prema strukturi predstave. Obje predstave trude se utisnuti u tkivo grada, biti njegov preslik, zaokrenuti lice jednog reprezentativnog grada, grada-kulise i prodrijeti u njegovo naličje. Oni koji su voljeli ‘Kate Kapuralicu’, voljet će i ovu predstavu. Uz sve to, sedam godina poslije čini mi se da je ‘Pod balkonima’ daleko zreliji i kompleksniji rad.

    Koja su vam očekivanja?

    - Očekujem prepoznavanje. Očekujem da ćemo kroz predstavu doprijeti do neke slike stvarnosti Mediterana. One vanjske, ali daleko više one koja je uronjena u kolektivnu svijest. Svijest i podsvijest.

    Izdvajamo