Ove jeseni u Zagreb dolazi Arpad Schilling, slavljeni mađarski teatarski redatelj. Režirat će predstavu u ZKM-u, u Mađarskoj više ne može: lani ga je potpredsjednik Orbanova Fidesza prozvao prijetnjom za nacionalnu sigurnost, financijska inspekcija zamrznula je račune njegovu Krétakör teatru. “Mnoge kazališne udruge, redatelji i institucije nisu me podržali”, požalio se Schilling na manjak solidarnosti u razgovoru za Irish Times. Krajem godine za HNK radit će Falk Richter, jedno od najpoznatijih europskih redateljskih imena.
Richter je trn u oku njemačke desnice. Najuspješniji naš kazališni redatelj Oliver Frljić, crvena krpa za desničare u Hrvatskoj, nastavlja pak karijeru u Njemačkoj. Među deset najboljih europskih predstava u selekciji ovogodišnjeg BITEF-a u Beogradu su prošlog tjedna igrale čak dvije njegove, “Šest likova traži autora” zagrebačkog kazališta Kerempuh i “Gorki - Alternative für Deutschland”, koju je režirao za berlinsko kazalište Maxim Gorki.
Frljić tu ne gura prst u oko njemačkoj krajnjoj desnici. Postavlja pitanja lijevoj publici i lijevom kazalištu kakvo je Maxim Gorki, uzdrmavajući njihovu samodovoljnost i samorazumljivost njihovih vrijednosti. Većinu ansambla Gorkoga čine glumci koji su se doselili iz inozemstva, ili su im roditelji useljenici, angažirani su na pomoći azilantima, imaju posebnu azilantsku trupu. Kad neki ne-Nijemac aplicira na mjesto u nekom drugom njemačkom kazalištu, kažu mu da je za njega Gorki i neka ode tamo.
Preko životnih priča glumica Mareike Beykirch i Svenje Liesau Frljić predočava emocije ljudi kojima su za nevolje krivi imigranti. Takve priče su kao hepo kocke (potpaljivači vatre, op. ur.) za krajnju desnicu, jer se one ljevice ne tiču. Kazalište bi trebalo biti mjesto gdje se čuju i vide i oni dosad nevidljivi, čiji strahovi prijete da razore temelje društva koje znamo. Ali kako ih uključiti kad oni ne žele u kazalište?
Na momente drzak, na momente dirljiv do suza, u manje od sat i pol Frljić sa svojim glumicama i glumcima uspijeva ispričati priču o današnjoj Njemačkoj i Europi, o krhkoj demokraciji i gradovima preplavljenima strahom, strahom od stranaca, od nezaposlenosti, od siromaštva. Pritom propituje teatar i rastavlja ga na sastavne dijelove dok na sceni demontira kulisu zgrade teatra Maxim Gorki. Glumci su sjajni i predstava je odlična (lijepo se uklopila Nika Mišković iz riječkog HNK Ivan Zajc), pitanja koja postavlja dugo se nećete moći riješiti. Među ostalim, onoga gdje citiraju Goebbelsa: Ako je demokracija tako glupa da nam pruži sve mogućnosti da dođemo na vlast, to nije naš problem. A vi, što ste spremni učiniti da to spriječite?, pitaju glumci publiku. Ili ćemo samo nastaviti sjediti i čekati?
Frljić u Njemačkoj ne mora biti na isti način radikalan kao na istoku Europe, jer tu su njegova glavna pitanja već izašla na ulicu. Ovog su ljeta održane demonstracije u Münchenu protiv Horsta Seehofera, njemačkog ministra unutrašnjih poslova i lidera bavarske Kršćansko-socijalne unije: protiv njegove anti-imigrantske politike i poticanja mržnje prema imigrantima. Dva minhenska kazališta bila su u prvim redovima protiv politike CSU “koja podsjeća na kinesku KP” i uvođenja orbanovske Republike, kako je to nazvao Matthias Lilienthal, intendant Kammerspiela. Kako to mogu dva kazališta na proračunu demonstrirati protiv vlasti, ljutili su se u CSU. A što bi drugo trebala biti naša dužnost, odgovorili su, za što nas drugo plaćate? Slične demonstracije održane su u Berlinu i Augsburgu.
AfD je pokrenuo kulturnu ofenzivu protiv ljevičarski nastrojene kulture, posebno protiv predstava u kojima sudjeluju azilanti ili se u njima AfD proziva za nacizam. “Naš je cilj preokrenuti prevladavajući duh u ovoj zemlji”, istaknuo je Marc Jongen, u AfD-u zadužen za kulturu. Bivši asistent slavnog njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, Jongen je zastupnik AfD-a u Bundestagu. U Frljićevoj predstavi čita se čitav njegov govor.
Tužbe protiv kazališta
Alternativa za Njemačku podigla je niz tužbi protiv kazališnih kuća, traže ukidanje subvencija nepoćudnima, traže zabrane predstava. I “više njemačkih komada”. Naprimjer, u saveznoj državi Saskoj-Anhaltu lokalni ogranak AfD-a zatražio je da muzeji, orkestri i kazališta “potiču pozitivan stav prema Domovini”. Pokreću se harange protiv nepoćudnih, na Documenti u Kasselu protestirali su protiv obeliska jednog umjetnika rođenog u Nigeriji. “Naše kazalište uništava njemački identitet”, tvrdi Thomas Tillschneider, AfD-ovac iz Saske-Anhalt, gdje je ta stranka druga po snazi. Tillschneider je jedan od najistaknutijih AfD-ovih intelektualaca i odlučni borac protiv lijevo-liberalnog njemačkog teatra.
Prošlih tjedana nekoliko svjetskih medija donijelo je opsežne reportaže o novom kulturnom ratu u Europi. Krajnja desnica je u ofenzivi protiv ljevičarskih skretanja, traže umjetnost koja će promovirati nacionalne vrijednosti, u Austriji kao u Slovačkoj, u Njemačkoj kao u Hrvatskoj. Mjesto nekadašnjih tvornica zauzeli su teatri, prava borba se danas odvija u kulturi, s kazalištima na prvoj liniji.
Njemačko kazalište postalo je arena kulturne borbe, piše Der Spiegel. Metode su slične kao u Hrvatskoj: javni napadi i zahtjevi za ukidanje subvencija, prijetnje smrću glumcima i intendantu, grafitima išarana zgrada kazališta. “Ne osjećam se više sigurnim”, rekao je nedavno umjetnički ravnatelj berlinskog Schaubühnea Thomas Ostermeier za Financial Times. Uz prijetnje smrću i sve što s tim ide, Ostermeieru su vandalizirali automobil. U Altenburgu u Thüringenu sukob se koncentrirao na predstavu u kojoj glavnu ulogu igra glumac Ouelgo Téné, iz Burkine Faso, koji tek uči njemački. Krajnja desnica pozvala je na bojkot teatra u kojem su igrali glumci iz 26 zemalja. Rezultat? Odlazak mnogih glumaca, među ostalim i intendanta.
Sve je kao u komunizmu
Prvi je bio Viktor Orban koji je posmicao lidere svih važnijih kulturnih institucija u ovih osam godina vlasti. Mađarska državna opera ovog je ljeta morala otkazati 15 izvedbi mjuzikla “Billy Elliot” kad su ih napali da šire homoseksualizam među mladima. Dotad je “Billy Elliot” bio super popularan, u tri godine vidjelo ga je više od 100.000 gledatelja. “Imamo crnu listu nepoćudnih knjiga, kazališnih i filmskih redatelja”, žali se Pawel Pawlikowski, poljski redatelj koji je 2015. dobio Oscara za strani film.
Njegova “Ida” konačno je prikazana na poljskoj televiziji, ali s titlovima koji su gledateljima pojašnjavali što je sve to u filmu pogrešno, neistinito, anti-poljski. Vlada PiS-a (Pravo i pravda) preuzela je kontrolu nad javnom televizijom, sve je kao u komunizmu, ističe Pawlikowski. Opsjednuti su novim pisanjem povijesti, kaže redateljica Agnieszka Holland: žele sve prilagoditi svojem nacionalističkom mitu u kojem su svi Poljaci divni, a svi drugi su krivi za sve.
Veliki uspjeh nova desnica ostvarila je ovog ljeta u Njemačkoj: Nakon tri godine sudske borbe, ultrakonzervativka Gabriele Kuby (“zaštitimo našu djecu od preranog seksualiziranja” preko spolnog odgoja) uspjela je Falku Richteru u predstavi FEAR u berlinskom teatru Schaubühne zabraniti jednu rečenicu, i jedan dio iz videorada koji se prikazuje na sceni.
U predstavi se ključni likovi njemačke krajnje desnice prikazuju kao nacistička čudovišta, pri čemu redatelj doista nije pokušao biti blag i obazriv. Još 2015. su AfD-ova europarlamentarka Beatrix von Storch i Hedwig von Beverfoerde, liderica obiteljaškog pokreta Demo für alle, pokušale sudski zabraniti predstavu ili barem scensko korištenje njihovih likova, ali im to nije prošlo. Do ove zadnje presude. No i Schaubühne smatra da su pobijedili u procesu jer je sud odbio većinu zahtjeva Gabriele Kuby, i naložio joj da plati veći dio sudskih troškova.
Kazalište u Paderbornu, gradu od 150.000 stanovnika u njemačkoj pokrajini Sjevernoj Rajni-Westfaliji, za predstavu “Andorra” po Maxu Frischu uoči premijere 1. rujna koristilo je ilustraciju mrtvačke glave, u kojoj se suprotstavljaju podaci o 2,6 posto glasova za nacističku NSDAP stranku 1928. i 37,3 posto glasova na izborima 1932., s podacima o rastu popularnosti AfD-a, sa 4,7 posto na izborima 2013. te 12,6 posto na izborima 2017. godine. Desno je brojka od oko 6 milijuna ljudi ubijenih u holokaustu, lijevo broj 681, koliko je 2017. bilo zabilježenih antisemitskih napada u Njemačkoj. AfD je Theatru Paderborn zaprijetio tužbom, iz teatra odgovaraju da desničari time samo žele privući pažnju… ali na web stranicama više nema zlokobne ilustracije.
Europu je promijenila 2015. godina kad je samo u Njemačku ušlo više od 900.000 izbjeglica. To je u nizu zemalja dalo vjetar u jedra krajnjoj desnici, ali i snažno pomaknulo politički centar udesno. Europa je ostala rascijepljena, na one koji zagovaraju stare ideje slobode, tolerancije i otvorenosti i one koji pozivaju na zatvaranje granica pred imigrantima, povratak tradicionalnim vrijednostima i čuvanje ugroženog nacionalnog identiteta.
Na valu straha od imigranata na izborima u rujnu 2017. u Bundestag je ušlo 92 zastupnika Alternative za Njemačku (AfD-a). Dobili su time milijune iz saveznih fondova: liberalna demokracija tako plaća jačanje stranke koja joj želi smrt.
Slično je u Mađarskoj, Češkoj, Austriji. Prije dvije godine desni aktivisti upali su na kazališnu scenu u Beču i prekinuli predstavu s izbjeglicama iz Sirije, Iraka i Afganistana. Jorg Haider nije podnosio Elfriede Jelinek, austrijsku nobelovku, njegovi nasljednici u vladi ovog su ljeta tražili ispriku zbog jedne izvedbe na Nestroy-Spieleu, prijeteći da će prestati financirati festival koji se već 46 godina održava u Schwechatu u Donjoj Austriji. “Uvijek sam kritizirao vladu, to je u tradiciji narodnog kazališta (Volkstheater). Svejedno mi je tko je na vlasti”, kaže intendant Peter Gruber.
Dreku je digao lokalni vijećnik FPÖ-a, krajnje desne Slobodarske stranke, jer mu je bilo grozno što austrijskog kancelara Sebastiana Kurza u predstavi posipaju kakaom, saveznu vladu se naziva “većinski smeđom”, dakle filonacističkom, a jedan od glumaca pozdravlja Hitlerovim pozdravom. FPÖ je u saveznoj vladi od zadnjih izbora. Na svakom fašniku u Villachu čuju se gori vicevi, kaže intendant. No stara je stvar da desnica nema smisla za humor. “Ovo su snažne mjere poput klimatskih promjena, koje nas guraju natrag u srednji vijek”, upozorio je intendant Gruber za APA-u. Gdje? U cenzuru. Nakon Poljske i Hrvatske, i u Češkoj su demonstranti upali na Frljićevu predstavu “Vaše nasilje i naše nasilje”, biskupi su pokrenuli kaznenu prijavu.
Briselska deklaracija
Riječ je u kulturnom ratu krajnje desnice, upozorava se u “Briselskoj deklaraciji za slobodu umjetnosti” koju su u srpnju ove godine pokrenuli dvoje zastupnika njemačkih zelenih, Erhard Grundl i Claudia Roth, alarmirajući da je nužna borba protiv desnih nacionalista koji nastoje preuzeti kontrolu nad kulturom i umjetnošću u nizu europskih zemalja. “Pravo na slobodno izražavanje, raznolikost i sloboda ugroženi su u Europi.
Desničarske nacionalističke vlade u Austriji, Mađarskoj i Poljskoj pokušavaju ukrotiti umjetnost za vlastite ciljeve politikom nacionalnog izolacionizma. I u Njemačkoj također desničarski nacionalisti govore o svojoj želji da očiste kulturni sektor i eliminiraju dotacije ‘ljevičarskoj i liberalnoj ideologiji’ u teatru… Ideološka borba protiv slobode umjetnosti predstavlja prijetnju za naše kulturno okružje, kao i za temelje našeg društva”, upozorava se u peticiji. Korak po korak desničarski nacionalisti uništavaju naše vrijednosti slobodne demokracije i temelje društvene kohezije u Njemačkoj i Europi, pokušavaju alarmirati javnost. Rezultat? 52.000 potpisa. Otprilike koliko i desničarskih prosvjednika nedavno samo u Chemnitzu.
Nije toliki problem u AfD-u i u tome što oni rade, nego u tome što su se ostale njemačke stranke povukle, upozorila je ravnateljica berlinskog kazališta Maxim Gorki Shermin Langhoff prošle nedjelje u Beogradu, na tribini nakon predstave “Gorki - Alternative für Deutschland”. Tako socijaldemokrati (SPD), u strahu od gubitka glasova, više uopće ne govore o imigrantima. I onda sve ostaje na umjetnicima, i na ulici.