Ako se u 21. stoljeću bogatstvo mjeri doživljajima, a ne stvarima, lud je svatko tko propusti novu predstavu Kazališta Ulysses. To što vam je ekipa oko Rade Šerbedžije i Lenke Udovički priredila, to nećete dobiti ni na kakvom turističkom razgledavanju, pa da ste i Bill Gates.
Violina u makiji, servirana uz cvrčke i opori miris smrike, igra djevojaka u bijelom na jednoj od najimpresivnijih vizura na Jadranu uopće, na skladištu torpeda na Malom Brijunu, nastup vrhunskih glumaca Radka Poliča i Katarine Bistrović Darvaš na razvalinama jednoga carstva, s tekstom još starijim, koji je premostio stoljeća.
Koreografija
Zato je za predstavu “Shakespeare ljetne noći - varijacije” najjednostavnije i najtočnije reći da je impresivna. Radko Polič kao Čuvar Shakespeareovog pamćenja, Katarina Bistrović Darvaš kao Shakespeare i Vještica Maje Posavec predvode veliki ansambl studenata glume i Muzičke akademije koji pjevaju, plešu i izvode dijelove tekstova Williama Shakespearea u izboru dramaturginje Željke Udovičić Pleština. Autorica koncepta i redateljica je Lenka Udovički, autor muzike je britanski skladatelj Nigel Osborne, a koreografiju potpisuje Staša Zurovac. Premijerna izvedba u četvrtak navečer završila je skandiranjem “Bravo!” i publikom koja je na nogama oduševljeno pozdravljala glumce. U stvari, završila je na noćnom brodu za Fažanu, sa zvjezdanim nebom kakvo niste vidjeli od djetinjstva.
Autori doslovno fizički uvlače gledatelje u radnju, tjeraju ih da se kreću s glumcima miješajući se s njima, dok obilaze Mali Brijun od jedne scene do druge. Predstava je dio prirode, a zamislite prirodu usred ljeta, na Brijunima, a gledatelj je dio predstave, upleten neusporedivo više nego što bi bio u klasičnoj kazališnoj podjeli na scenu i gledalište, pa i u onom teatru koji voli brisati te granice, ali nema tu veličanstvenu pozornicu.
Lampedusa
Sve počinje u 18.45 kad kreće brod s rive u Fažani. Kad se približite Malom Brijunu, dočeka vas ratni brod Hrvatske ratne mornarice, siv i s topom na pramcu, s mornarima svečano postrojenima na palubi, i crvenim maramama oko vrata, što onako iz daljine podsjećaju na pionirske. Kako smo se približavali, brod Cavtat HRM-a počeo je davati nekakve dimne i svjetlosne signale, a onda se odlijepio od rive u dojmljivom manevru. “Neka sam i to doživio, da nam se makne ratni brod”, rekao je mali od konopa - pa je tek tada bilo jasno da brod s topom i živopisnim mornarima nije dio predstave. Jesu li tu zbog predsjednice? Kolinda Grabar Kitarović svakako nije došla na premijeru, iako ovih dana ljetuje na Brijunima. Ne voli Shakespearea? Nije bilo političara, osim istarskog župana.
Kad stvar počne, s Radkom Poličem i Katarinom Bistrović Darvaš na prilazu tvrđave Minor, i djevama u svijetlim haljinama s gudačkim instrumentima iza drveća i mirisnog grmlja, teško se od tolike ljepote koncentrirati na ljudski glas. Scenografiju potpisuje Ivana Škrabalo, ali pravi scenograf ovdje su priroda i povijest, priroda i društvo: Austro-Ugarska monarhija koja je u 19. stoljeću izgradila tvrđavu Minor, da s posadom od 750 vojnika čuva njenu ratnu luku Pulu. Rat je zaobišao Brijune i Pulu, ali se moćno carstvo raspalo. Ostala je tvrđava, i zdanje skladišta torpeda, okomito nad morem. Beton se drži, iako davno više nema onih koji gradili ovo, ni onih koji su razumjeli smisao tog poduhvata. Tu su neki ljudi iz 21. stoljeća, koji su došli na otok da daju počast jednom mudrom tipu, Williamu Shakespeareu, u vrijeme kad svijet obilježava 400 godina njegove smrti.
Muzika Nigela Osborna je izvrsna, predivan glas vodi publiku na drugu lokaciju, vabi nas poput sirena Odiseja: kad je pjesma gotovo pri kraju, vidi se da glas pripada Katarini Bistrović Darvaš. Publika posjeda po stijenama iznad obale, iznad nekadašnje torpedne stanice. Da je Bog bio kazalištarac, bolju pozornicu teško da bi smislio. U pozadini su more i nebo, s lijeva sunce u suton. Kad zađe, scena je gotova. Mrak pada na Lampedusu, uz obalu ostaju narančasti prsluci onih koje smo odbili primiti.
Kante krvi
Vrhunac je na trećoj, predzadnjoj postaji, s vanjske strane zidina tvrđave, gdje već čekaju kante masne crvene krvi. Kroz Shakespearea Radko Polič obračunava se sa svojom generacijom koja nije spriječila rat. “Ratujete za komadić zemlje koji nije dovoljno velik ni da sve mrtve pokopate”, optužuje. Vraća se u vrijeme kad se možda nešto moglo učiniti: “Oni koje nazivate kraljevima podle su izdajice, ova će se zemlja zvati poljem Golgote, spriječite to!”, vapi Polič: ne dajte da se to dogodi, da vas vaša djeca i djeca vaše djece proklinju! Ali tko je još poslušao mudro upozorenje? Na kraju, “ništa više ne možemo nazvati svojim, osim mrtvih”.
Impresivni su plesni dijelovi sa studentima riječkog studija Glume i medija, uz fascinantnu muziku u izvedbi studenata zagrebačke akademije. Ritam, muzika, ples: da se samo ti dijelovi izdvoje, ostala bi odlična predstava. Slabiji dio je deklamiranje klasičnih stihova, da su se ti dijelovi saželi, predstava bi bila dinamičnija, ali bi onda čitava avantura kraće trajala. Sve čestitke autorima, glumcima i muzičarima: oni su vas pozvali na put, a koliko ste doista prošli, ovisi o svakom gledatelju ponaosob.