HNK OSIJEK

ŠKOLA ZA ŽENE Predstava u sjeni pogibije Aleksandra Bogdanovića koji je spremao glavnu ulogu

Kristijan Cimer

Umjesto Bogdanovića Arnolphea hrabro igra Ivan Čuić, a mladi par koji uz njega nosi radnju Antonia Mrkonjić i Antonio Jakupčević

Klasik Jean-Baptistea Poquelina Molièrea “Škola za žene” u režiji mladoga srpskog redatelja Nikole Zavišića (diplomirao je u Pragu) i u dramaturgiji Dore Golub suviše je esteticiziran i shematiziran e da bi pobudio emocije. Mnogo se ovdje intelektualiziralo, pa je komika pala u drugi plan.

Ipak, valja čestitati autorskom timu i osobito glumcima što su iznijeli ovaj projekt na pozornicu u sjeni pogibije Aleksandra Bogdanovića, koji je spremao glavnu ulogu Arnolphea, ali ga je, poslije probe, pokosio balavac automobilom.

Poslije kraja, i glumci i publika gledali su s platna snimke s proba s Bogdanovićem.

Prazna pozornica

Što sad napisati? Nije fraza, ali Bogdanović je bio za osječki HNK, nogometnim rječnikom rečeno, i najbolji strijelac i najbolji asistent. Otišao je upravo na vrhuncu kreativne muke, na početku najboljih glumačkih godina. Njegov nepatvoren humor, zaigranost, prepoznatljiv glas i figura, inteligencija - strašan gubitak.

Mjesto njega ulogu je hrabro prihvatio Ivan Čuić. Igra, što se kaže, korektno, ali ne osovljuje se u protagonista, nije komičan u svojoj nevolji, blijedo traje i lako se odvajamo od njega.

Ovu jednostavnu komediju, koja je dakako u 16. stoljeću morala izazvati moralnu pobunu, budući da se ruga, prije svega patrijarhatu, ovdje su redatelji i dramaturginja odlučili predstaviti dakle kao kakav scenski esej, gdje se zbivanje izmiče iz kakvog društvenog konteksta, i postavlja u nigdinu “modernosti”.

Scena Igora Vasiljeva prazna jest pozornica s ponešto simboličnih “slavoluka” od letvica kroz koje se akteri provlače te pokoji pokretni praktikabl. Kostimi Sune Kažić kafkijanska su odijela, runa, a osobito su sputane žene, koje ispadaju kao roboti i nemaju šarma.

Agnes, djevojku koju Arnolphe “goji” sebi za suprugu, igra Antonia Mrkonjić, koja je pretvorena u pasivnu, nepokretnu gotovo pojavu, u nekakvim uredskim hlačama. Lijepa glasa, dobre ekspresije, ali ništa se s njom ne događa. Sjedi na praktikablu i tko zna i zašto je Arnolphe zagrijan za nju, a pogotovo mladi njezin ljubavnik Horace, kojega Antonio Jakupčević igra s ponešto žara, ali i on je blijed u svojem antagonizmu spram Arnolphea.

Neprestano trčkaraju

Tema, fascinacija mladom ženom starijeg muškarca jest, dakle, vječna. Molière jest ispisao svojevrsnu autobiografiju i već iz te činjenice moglo se izvući štošta. Ali nije. Najviše energije i plastičnosti dala je Sandra Lončarić kao Chrysalde, Mario Rade kao Enrique (a igra, tobože, i sam sebe) jest zanimljiva pojava, a par slugu-zabavljača, Alaina i Georgette, jako usporeno, kao teško, nezanimljivo igraju Duško Modrić i Selma Mehić. I njih guše kostimi i režija koja, kažem, nikako da se odluči čime se bavi predstava. Još igra, također kao usporeno, uspavano, Jasna Odorčić Oronte.

Mnogo se energije potrošilo na scenski pokret Maje Huber, pa glumci neprestance trčkaraju kvareći govor pa ta aktivnost postaje svrhom samoj sebi. Glazba Willema Miličevića turobna je i nimalo ne nudi energije zbivanju.

Predstava je, ukratko, ambiciozna a bez pokrića. Upravo nedostaje taj jedan protagonist, koji bi pokrenuo zbivanje u bilo kojem smjeru. Ovako, sve kao da stoji, od početka do kraja, i ne znaš jesi li gledao komediju ili dramu, jedino znaš da tragedija sigurno nije. Ona se, ionako, dogodila izvan teatra. A ovdje ni suze ni smijeha.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo