Na sceni je gondola. Tu su još dva siva zida, koja su s druge strane posve bijela. Jedna sofa, sasvim u kutu. I glazba - snažna, sjajna glazba, koja budi nešto divlje, živo, strastveno u čovjeku, kojem dođe da i on sam stvori pokret koji bi je pratio. Povrh svega toga - plesači.
U parovima su, mnogo ih je pred našim očima, prenose slike iz odnosa kakve ostvarujemo u našim ljubavnim životima. Daju nam kratke sličice - par koji se ljubi u gondoli, drugi koji pleše na ulici, treći koji se promatra s bijesom, možda nakon svađe... Ne stižemo sve pratiti jer se sve priče istovremeno odvijaju. Tu živahnost prekida zvuk elise helikoptera i plesači napuštaju scenu.
Sve to promiče pred našim očima u samo nekoliko minuta novog naslova zagrebačkog Baleta, koji će biti premijerno izveden 5. lipnja. Riječ je o djelu “Smrt u Veneciji”, koreografkinje Valentine Turcu, koja uz to potpisuje i adaptaciju, izbor glazbe i režiju. Kostimograf je Alan Hranitelj. Ovaj dramski balet nastao je prema motivima istoimene novele Thomasa Manna na glazbu Gustava Mahlera.
Valentina Turcu s plesačima na probi baleta Smrt u Veneciji
- Uvijek sama radim glazbeni koncept za svoje predstave, pa ovo nije iznimka. Smatrala sam da se tekst na kojem sam radila i djelo ovog skladatelja savršeno spajaju - kaže Turcu.
Velika očekivanja
Scena je iznenađujuće prazna, kažemo joj. Navikli smo da baleti na scene donose mnogo scenografije, raskošne kostime i niz predmeta koji se cijelo vrijeme premještaju po sceni, unose i iznose, kite je i zapravo smetaju. Turcu to ne voli - njen rukopis u suvremenom kazalištu, kojem je vjerna, jest minimalizam. Na sceni je samo ono nužno, a to nužno je uvijek funkcionalno.
- Mislim da je vrijednost u tome da je teatar lišen bilo kakve laži, bilo čega što umanjuje majstorstvo onih koji izvode neko djelo. Plesači trebaju imati prostor koji im omogućuje da punokrvno izvedu svoju ulogu. Vrijeme neoklasicizma je u našoj generaciji upravo sada - minimalizam je stil koji je trenutno često posljedica loših financijskih situacija u kazalištima. No, ne smatram da je on loš, dapače, ja ga uvijek odabirem - ističe Turcu, koja je publici poznata po tome što je bila dramaturgija u velikoj uspješnici - baletu “Ana Karenjina”. Zbog toga među zagrebačkim baletomanima već mjesecima traju razgovori o tome kako će predstava izgledati. Očekivanja publike od Turcu su, mora se priznati, zaista visoka.
Radnja baleta počinje kada Gustav von Aschenbach - čovjek nemirne mašte, opterećen imperativom stvaranja, umjetnik opsjednut savršenstvom, u bojazni da mu život istječe i neće imati vremena ostvariti sve što treba i potpuno se izraziti, u trenutku kad se želi osloboditi svoje stvaralačke blokade putuje u Veneciju. Naravno, ne zna kako je to njegovo posljednje putovanje. Kao čovjek posve predan višim sferama umjetnosti, nedostupnim običnom smrtniku, postaje posve očaran nadzemaljskom ljepotom profinjena mladića Tadzia, koji s obitelji provodi praznike u Veneciji.
Fascinacija i naklonost prema 14-godišnjem dječaku apolonske ljepote postepeno dobivaju patološke razmjere...
U predstavi plešu Takuya Sumitomo, Andrea Schifano, Guilherme Gameiro Alves, Balint Rauscher, Edina Pličanić, Natalia Kosovac, Rieka Suzuki, Kornel Palinko, Iva Vitić Gameiro... S intenzivnim probama su počeli prije tri tjedna. Prije toga im je koreografkinja predstavila maketu scene, nacrte kostima i objasnila svoju ideju, kojom su se odmah oduševili.
- Jednostavno je, a opet bogato. Zapravo je sve jako posebno: cijeli proces, glazba, pokreti... Naježiš se. Na glazbu je lako plesati, jer se nije teško uživjeti u nju. Osim toga, Valentina nam je ostavila određeni prostor za našu interpretaciju uloge, što je uvijek izazovno i uzbudljivo - kaže Iva Vitić Gameiro, koja pleše ulogu Ruskinje. Uloga joj je savršeno sjela, kaže, jer vidi određene sličnosti između sebe i lika koji tumači. Ruskinja je vesela, razigrana, sve je zanima, no kad Rus umire, upoznaje nevjerojatnu bol.
Mahlerova glazba
Ulogu Belle, bogatašice koja je izgubila supruga, koja vidi Anđela smrti i osjeća se povezano s njim, pleše Natalia Kosovac. Svoju ulogu opisuje kao ženu koja se zabavlja, opuštena je, i pomalo pijana.
- Na sceni imam svoj šešir, torbicu i sunčane naočale i da, malo sam vesela. Onako, opušteno vesela. Haljina koju nosim je toliko divna da sam je željela prokrijumčariti iz kazališta doma, jer bih je voljela imati u svojem ormaru. Savršena je - kaže Kosovac.
Dodaje kako je posebno uživala u Mahlerovoj glazbi, od koje se na sceni znala naježiti, a jako joj se sviđa i minimalizam na sceni. Premda svaki od plesača ima poneki predmet uza se, a uz to ih je dosta istovremeno na pozornici, ona je zapravo čista. Plesači su ti koji popunjavaju scenu, oživljavaju je, svojim tijelima ostavljaju otisak u zraku i pune ga značenjem.