Malo je tko izvan struke pročitao roman “Opasne veze” Pierrea Choderlosa de Laclosa. Ali su zato svi gledali film istoga naslova Stephena Frearsa iz 1988. godine s Johnom Malkovichem, Glenn Close i Michelle Pfeiffer.
Sada taj sadržaj iz 18. stoljeća možemo gledati i na baletnoj sceni zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, kao jednu od brojnih baletnih, opernih, radio dramskih i još mnogih drugih inspirativnih umjetničkih inačica.
Intrigantna tema
Praizvedba je održana neuobičajeno u nedjelju 24. ožujka u 17 sati, što nije omelo brojnu znatiželjnu publiku koja je pohrlila pogledati kako je to koreograf i redatelj Giorgio Madia uprizorio priču o moralnim i inim gadostima francuske aristokracije koja je nekad davno potaknula i Rogera Vadima za film ondašnjih suvremenih konotacija, kasnije i onaj Miloša Formana, no planetarnu je popularnost pa i neke Oskare stekla upravo Frearsova verzija kao bogata rekonstrukcija vremena u kojem se zbiva ova “Biblija pornografije” koju su kroz povijest mnogi secirali i analizirali pa i slavni Baudelaire.
U svakom slučaju, tema ne prestaje zanimati ni autore ni publiku premda je stara koliko i svijet, iako u njoj nema prezentne pornografije već se ona temelji na inteligencijom njenih sudionika organiziranim opasnim muško-ženskim vezama koje jednima donose zloćudno zadovoljstvo ega i prestiža, drugima patnju, a svima zajedno, gotovo kao nekakvu moralnu pouku, tragičan finale.
Plavetnilo kostima
Giorgio Madia, ne tako davno zagrebački koreograf nevinog a virtuoznog “Petra Pana” Brune Bjelinskog, ponovno se odlučio na scenski spektakl, no ovaj put u minimalističkoj maniri koreodrame u kojoj se više glumi nego pleše, više se psihologizira mimikom i gestom, iako ne nedostaje i mnoštvo sitnih, raznovrsnih koračića koji mogu oduševiti ali i izazvati zbunjenost.
Od samog početka gledatelj zapravo ne zna što gleda, komediju ili dramu, nijemi ili animirani film sa živim protagonistima koji se neprekidno kreću i kreću u plavetnilu kostima, a s njima se neprestano kreće i prozirna scenografija koja vješto osigurava razne prostore i zbivanja u njima.
Scenski je promet izvrsno organiziran pa se tako non stop izmjenjuju skupine i pojedinci aristokratske služinčadi kojoj potlačenost očito ne smeta ako mogu sudjelovati u spletkama svojih gospodara. A oni su jedna prelijepa, samoživa Markiza koju utjelovljuje idealna Natalija Kosovac i jedan samouvjereni zavodljivi Vikont Tomislava Petranovića koji uživaju u tome tko će bolje zbog vlastite izopačenosti i dokolice uništavati živote naivnih žena, da bi do kraja uništili i sami sebe.
Na tom putu trajno su prisutni kreveti i saloni, važnu ulogu imaju i jedne okrvavljene gaćice, opću veselost izazivaju opatice koje se spretno kreću na hoverboardima, a i svi drugi izrazito su dobro pripremljeni za brzinu koju im redatelj-koreograf neprestano nameće a koja doista može osvojiti svojim raznovrsnim formacijama u hodajućoj plesnosti, ali i u pravim povijesno artikuliranim plesovima.
Haydnova glazba
Ukratko spektakl za oko ukrašen scenografijom Domenica Franchija koji je uz koreografa Madia i autor sjajnih kostima. Doduše, oni su u solističkoj ekipi toliko slični s istim bijelim perikama da je povremeno teško razaznati tko je tko, no možda je baš to i bila nakana autora, uplesti nas u kolo iz kojeg nema izlaska.
Doista veliki trud upotpunjuju još i solisti Iva Vitić Gameiro, Asuka Maruo, Andrea Schifano, Edina Pličanić, Olja Jovanović Zurovac i bravurozni Takuya Sumimoto, ali i svaki plesač ansambla, poput kotačića bez kojih ovaj spektakl ne može. On ima smisla i danas, tri stoljeća nakon izvornika utoliko koliko još imaju smisla seksualne i ostale opasne veze u našem vremenu!
Najviše, pak, smisla ima još uvijek neanakrona glazba “dobrog tate” Haydna, koji svojim bezazlenim sadržajima iz bogata opusa kao saliven pristaje “opakoj” temi. Orkestar HNK nije se do sada još susreo s rodonačelnikom bečke klasike čija zvukovna fragilnost traži savršeno preciznu svirku. Utoliko je postignuti rezultat dirigenta Diana Tchobanova dragocjeniji, upravo blagotvoran za sve instrumentalne skupine i pojedine soliste koje je bilo baš užitak slušati.
I na kraju, ali ne i nevažno, česti glas publicuma: nakon niza baletno uprizorenih romana i suvremenog baleta poput sjajnog “Apoksiomena”, nije li vrijeme i za koji klasični balet s princezama i nemanima? Još uvijek ima onih koji, kad je već nema u svakodnevici, scensku bajkovitost jako vole!