PIŠE JAGODA MARTINČEVIĆ

STAROMODNA MAGIJA NOVOG ORAŠARA Unatoč manama, publika ga gleda s ushitom jer se svi mi veliki želimo vratiti u djetinstvo

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 02.12.2019. u 16:08

Zagreb, 291119.
Trg Republike Hrvatske.
U Hrvatskom narodnom kazalistu svecano je izvedena premijera baletne predstave Orasar.
Na fotografiji: prizor iz predstave.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

 

Zašto kazališni svijet u prosincu luduje za jednom drobilicom oraha? Zato što je na blagdanskome umjetničkom stolu božićni baletni kolač izvornoga ruskog naslova “Ščelkunčik”, “Nutcracker” na engleskom govornom području, ponekad je na “jugoslavenskim prostorima” bio i “Rskač”, “Krcko oraščić” je na srpskom, “Hrestač” na slovenskom, makedonska “Orevokršačka”, a kod nas naravno “Orašar”!

I evo ga opet u predblagdanskome ozračju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, događaj koji se ne propušta, to više jer se 29. studenoga balet Petra Iljiča Čajkovskog nakon osam godina pojavio u novom ruhu i koreografiji Vladimira Malakhova. U tili čas rasprodana je 21 prosinačka i siječanjska izvedba i 14 tisuća ulaznica, a kad bi bilo moguće, nacionalna kazališna kuća igrala bi “Orašara” i tri put na dan!

Nisu ga prihvatili

Iskreno, često sam se pitala u čemu je tajna baš ovog baleta Petra Iljiča, kraj legendarnog “Labuđeg jezera” i glazbeno daleko najvrednije “Trnoružice”? Publika i kritika na sanktpeterburškoj praizvedbi 1892. nisu ga prihvatili, a sam je autor rekao da je izvedba bila dosadna! Ipak “Orašar” je krenuo po Rusiji u raznim inačicama, u zapadnu Europu otisnuo se nakon Oktobarske revolucije, više puta tek u ulomcima kao dio drugih predstava, čak i Ane Pavlove, stigao je i u Ameriku u skraćenoj verziji sve dok ga njujorška koreografija Georgea Balanchinea 1954. godine nije učinila planetarno popularnim i ta mu je aura kao blagdanskome baletu ostala do danas.

“Orašar” je tako postao najpopularniji klasični balet svih vremena, u čudnom paradoksu baleta za djecu koji obožavaju i odrasli, a što je najzanimljivije - i plesači! Libretistički ublažena i pojednostavljena u odnosu na mračni izvornik pripovijetke “Orašar i kralj miševa” uvijek fantazmagoričnog E.T.A. Hoffmanna, baletna inačica zbiva se na Božić kad jedna djevojčica kao božićni dar dobiva drobilicu oraha u obliku lutke drvenoga vojnika, a potom sanja kako je on brani od najezde miševa, da bi se nakon pobjede preobrazio u princa i odveo je u bajku prepunu snježnih pahuljica, šećernih vila, egzotičnih lutaka, cvijeća..., sve do buđenja u onoj stvarnosti u kojoj je mala Klara zaspala sa svojim orašarom u naručju.

Zagreb, 291119.
Trg Republike Hrvatske.
U Hrvatskom narodnom kazalistu svecano je izvedena premijera baletne predstave Orasar.
Na fotografiji: prizor iz predstave.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
 

​Da, baletni “Orašar “ je baš bajka za djecu, šarena i puna dobrih namjera, za razliku od zlih čarobnjaka i vještica koji presijecaju puteve zatočenim labudicama, zlobom uspavanih princeza, ili ružnih sestara koje jedna drugoj režu palčeve ne bi li stale u Pepeljuginu cipelicu, ili možda “bajkoviti” primjer kanibalizma u “Ivici i Marici” kad vještica tovi dječaka ne bi li ga pojela...! O svemu tome psiholozi i analitičari izvornih bajki imaju znanstveno utemeljena promišljanja i pitanje jesu li baš sve bajke, mnoge od njih u osnovi okrutne, namijenjene djeci? No to je posebna i vrlo ozbiljna tematika koja s baletnim “Orašarom” nema doticaja; bezazlen je usprkos mišjoj družini, najmlađi ga vole, a zašto odrasli?... Na to odgovora zapravo nema, osim onog najjednostavnijeg: i veliki ponekad žele biti mali!

Petrogradski izvornik

Kod nas “Orašar” traje u ulomcima od 1923. godine, a od 1931. godine kao cjelovečernji balet. Oba puta postavlja ga Ruskinja Margarita Froman bez koje zagrebačkog baleta jamačno ne bi bilo. Od 1970. do 2011. u zagrebačkom je repertoaru mnogima, a osobito plesačima najdraži onaj Waczlawa Orlikowskog kojeg je zadnjih osam godina zamijenila postava sir Dereka Deanea, a ove 2019. povjeren je nekad uglednom plesaču a danas koreografu i pedagogu Malakhovu koji se sa svojim prvim koreografskim “Orašarom” djelomice referira ne petrogradski izvornik. O njemu nema puno podataka, pogotovo slikovnih; petrogradsku koreografiju započeo je libretist Marius Petipa, a definitivno ju je oblikovao Lev Ivanov i to je temelj današnje Malakhovljeve koji joj daje i neka vlastita obilježja. Nipošto radikalna, kako je to primjerice genijalno učinio Matthew Bourne u “Labuđem jezeru” s muškim labudicama na tragu frojdovske psihoanalize, a koji je svog “Orašara” smjestio u dom za napuštenu djecu!

Na žalost u Malakhovljevoj predstavi nema nikakve djece, osim one u gledalištu, iako su u gotovo svim verzijama, od praizvedbe do Balanchinea, u prvome činu božićne svečanosti djecu, pa i miševe, uvijek igrala djeca, učenici baletnih škola, i bila je to logična i šarmantna dodana vrijednost predstavi koja je stajala napora, no bila je obostrano korisna, a publici omiljena. U ovoj izvedbi među odraslim miševima i vojnicima sudjeluje nekoliko učenica Škole za klasični balet.

Zagreb, 291119.
Trg Republike Hrvatske.
U Hrvatskom narodnom kazalistu svecano je izvedena premijera baletne predstave Orasar.
Na fotografiji: prizor iz predstave.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
 

Ipak, u čak 377. izvedbi od prvog “Orašara” na zagrebačkoj sceni do danas, cjelina plesnosti i dalje je više na strani emocije nego vizualnog spektakla. Ima i toga, naročito u živopisnim kostimima i vrlo vještoj scenografiji Španjolca Jordija Roiga, sjajnih i slikovitih detalja ruske likovnosti (neizbježne babuške!), a koloritom bogata scena bez suvišnih detalja daje plesu dovoljno zraka da bi prodisao na način kako je koreograf osmislio priču. Šteta što je zadržao nelogičnost iz brojnih prijašnjih izvedbi u kojima malu i veliku Klaru pleše ista balerina jer je teško imaginirati kako se to jedna odrasla žena, ma koliko mladolika bila, može oduševiti drvenim lutkom? Velikoj je Klari dakle oduzeo malu, ali je zato velika Klara dobila i lik Vile šećera koju ponekad pleše druga primabalerina. Općenito, prvi čin svakom je koreografu/redatelju najteži pa ni Malakhovljevu nije osobito uspio. Previše preglumljene mimike i gestikulacije a premalo karaktera, od odraslih koji igraju djecu do nevješto karikiranog ansambla rodbine i gostiju koji idu do groteske, a premalo plešu!

Sve do pojave ujaka/čarobnjaka Drosselmeyera koji pokreće bajku, u suvereno minimalističkoj, modernoj i uvjerljivoj interpretaciji Leonarda Jakovine koji s punim umjetničkim pokrićem stvara gotovo glavni lik predstave. U tom su činu još i zastrašujuće ružne maske i oglavlja kralja miševa i orašara Ioana Dumitru Moga i Oleksandra Koriskovskog (možda kao podsjetnik da se ipak radi o mračnom Hoffmannu!?), a tek nakon toga započinje onaj najljepši dio baleta koji vodi Klaru uz sveprisutnog Dosselmayera na bajkovito putovanje i na kraju je vraća u realnost usnulu s drvenim lutkom u zagrljaju. Nisam sigurna da su prijašnje postave, barem kod nas, ikada zborile o zaljubljivanju Klare i Princa, no u snovima je sve moguće.

Zagreb, 291119.
Trg Republike Hrvatske.
U Hrvatskom narodnom kazalistu svecano je izvedena premijera baletne predstave Orasar.
Na fotografiji: prizor iz predstave.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
 

Virtuozne scene

Najdojmljivije su poetske ali i virtuozne scene pripale Klari Ive Vitić Gameiro i Princu Guilhermea Gameira Alvesa, suptilne u adagio situacijama a bravurozne u tehnici, u visokim skokovima, izvrsnim podrškama, sljubljene u sinergiji partnerstva, kao i u izražajnosti i ljepoti pokreta svakog ponaosob. Ipak, najljepša je scena cijeloga baleta pripala plesu snježnih pahuljica, u pomalo starinskim prekrasnim kostimima koji su mamili upit jesu li tako izgledale i padale sanktpeterburške pahuljice onog davnog praizvedbenog prosinca? Možda, no sigurno je da je upravo u toj sceni, čini se, ponajviše sadržana Malakhovljeva lirska duša.

Veliki pak divertissement lutaka očekivano je donio atrakcije poput Arapskog plesa Mirune Miciu i Taiguara Goluarta, duhoviti Kineski ples Rieke Suzuki i Takuya Sumimotoa, temperamente Španjolce Natalie Kosovac i Andrea Schifana, rasplesane Ruse Cristiane Rotolo i Kornela Palinka i pomalo bljedunjave ali točne Francuze Anamarije Marković, Valentine Štrok i Drewa Jacksona. Bajku prije Klarina buđenja završava cijeli ansambl u popularnom Valceru cvijeća kao veliki Gran finale baleta vrlo osjetljive, filigranom tkane, iako ne i najbolje scenske partiture Čajkovskog. Dirigent Dian Tchobanov možda nije imao vremena izbrusiti svaki detalj, no ovaj će se “Orašar” gledati s ushitom jer, bez obzira na poneku primjedbu, i dalje ponosno nosi svoju staromodnu ljepotu, koju, eto, vole i mali i veliki.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo