Kerempuhovi Dani satire Fadila Hadžića i ove su godine omogućili zagrebačkoj publici da vidi neke od najboljih predstava iz regije. Pored Gavellinih večeri koje daju presjek kazališnog stvaranja u Hrvatskoj, Festivala svjetskog kazališta i Queer Zagreba koji nam donesu par zanimljivih predstava iz Europe i svijeta, lipanjski Dani satire rijetka su prilika da vidimo gostujuće predstave i gotovo jedina da zavirimo što to zanimljivo rade susjedi s istoka, u teatrima u BiH, Srbiji i Crnoj Gori.
Među najzanimljivijima ove godine u izboru predstava od Kopra do Splita i od Ljubljane do Beograda bila su upravo gostovanja mađarske drame Narodnog kazališta Subotica s tekstom “Kičma” suvremene njemačke kazališne autorice Ingrid Lausund i u režiji mladog crnogorskog redatelja Veljka Mićunovića te komad “What is Europe?” sarajevskog MESS-a, autorski projekt hvaljenog vojvođanskog redatelja Andrása Urbána po motivima tri eseja Lászla Végela.
“What is Europe?” snažna je i na momente vrlo bolna potraga za identitetom u zemlji na rubu Europske unije, koja se nije oporavila od raspada Jugoslavije, a stvari su tako postavljene da se oporavak ne nazire. I još jedna vivisekcija današnje Europe, vrhunskog dostignuća ljudske civilizacije, koje pušta da se djeca utapaju pokušavajući se dokopati njezinih granica.
To je druga strana koja ne zanima one koji žude za idealiziranim rješenjem svojeg egzistencijalnog grča. Europa je za mnoge čarobni štapić. Stvarnost je ono što želimo ostaviti za sobom. Tu je Europa kao san, mjesto koje rješava sve naše probleme, sve ono što sami ne možemo sklopiti i uklopiti, podnijeti ni tolerirati to će Europa pretvoriti u med i mlijeko, u sreću i blagostanje. S tom nadom se pune Flixbusovi autobusi i upisuju početni tečajevi njemačkoga. A što ako nije tako? A što ako sav taj naš nacionalizam i mržnja jednako postoje i tamo, u toj divnoj, sretnoj Europi?
No ljudi ne postupaju po činjenicama, nego po vlastitim uvjerenjima. Za njih je Europa čudesni melting pot koji preobražava naše traume u snove, i oni žele biti dio toga. Izvrsna je slika kad autobus s Balkancima ulazi u Berlin i trenutak prije ogorčeno posvađani suputnici, s bijesom koji kulja točno po ratnim linijama razdvajanja, nasmiješeno i velikodušno pozivaju jedan drugoga na kavu i nude pomoć, naravno na gastarbajterskom njemačkom.
Predstava je premijeru imala u siječnju 2016. i neke nam stvari izgledaju poznato, neke se preklapaju s Frljićevim “Našim nasiljem i vašim nasiljem” (integracija kao nasilje prema drugome, muslimanu), ali tema je i dalje vruća, da aktualnija ne može biti, s EU koja dolazi u pitanje zbog migranata na granicama.
A zašto oni toliko pričaju o Jugoslaviji, pitala me prijateljica. Lako se naviknuti na dobro: mi u Hrvatskoj već smo zaboravili kako to izgleda Europa s one druge strane. Čekati u redu za vizu ili radnu dozvolu, biti žrtva posrednika koji žive od “pomaganja” onima koji bi u Njemačku. Nama Jugoslavija nije važna jer smo dobili nešto zauzvrat, relativno pristojne plaće i otvorenu ulaznicu za Berlin i Dublin. Za generaciju rođenih devedesetih, s krive strane Schengena, Jugoslavija postaje mit poput onoga o Europi: vrijeme kad smo se svi voljeli, nije bilo mržnje, svi su imali posao i nitko te nije ponižavao.
“What is Europe?” muzička je predstava s puno izvrsne glazbe skladateljice iz Srbije Irene Popović, koja je za ovu predstavu napravila glazbu za koju ti je žao da je neki bend i inače ne izvodi. Odlična kombinacija žestokog, garažnog rock’n’rolla s primjesama etna. Glumci su odradili dvostruki posao, odlično odsviravši pola predstave. Ima predstava u kojima ti nije jasno zašto radnju prekidaju muzičkim brojevima, ovdje se muzika koristi tamo gdje ostala glumačka sredstava ostaju nedovoljna. Sva ta nada, patnja i bijes. Sarajevski glumci su izvrsni, od Dženane Džanić, Vedrane Seksan i Mirne Kreso do Sanina Milavića, Amara Čustovića i Benjamina Bajramovića.