Prvi put radim u Žar ptici, što me jako veseli. A posebno zato što sam na poziv i nakon nekoliko razgovora s ravnateljem Dragom Utješanovićem za svoju prvu predstavu odabrao nešto što na neki način otvara nova vrata u repertoaru tog kazališta, kaže Krešo Dolenčić koji u kazalištu Žar ptica priprema predstavu “Ako kažeš, gotovi si!” prema tekstu Dine Vukelić, koja govori o vršnjačkom nasilju.
Nekoliko priča
Dina Vukelić, napomenut će ugledni redatelj, sjajna je mlada spisateljica i dramaturginja. Već imaju i neku malu povijest zajedno, od ispita na ADU gdje je, sjeća se, majstorski spojila Ilijadu Homera i Baricca i dodala tome svoj pečat, preko “Vještice Hillary”, dječje opere iz zagrebačkog HNK pa sve do autorskog djela “Ako kažeš, gotov si”, koje je radila gotovo po narudžbi. Tekst i predstava čija je premijera u Žar ptici 27. rujna govore o vršnjačkom nasilju najrazličitijih vrsta i podvrsta.
Krešo Dolenčić i ansambl
- U tih nekoliko priča nismo ni pokušali biti samo crno- bijeli, niti davati neke ocjene, ili ne daj bože miješati se u struku. Za to imamo i savjetnike, stručne, iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i udruge za pomoć zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci, pa čak i mlade ljude koji su i sami tražili i dobili pomoć u spomenutoj ustanovi, a danas i sami žele pomoći drugima. I jedni i drugi su fantastični. Hrabri ljudi - govori Dolenčić u čijoj predstavi igraju Amanda Prenkaj, Nataša Kopeč, Lucia Stefania Glavich Mandarić, Marko Hergešić, Petar Atanasoski i Bogdan Ilić. Koliko godina imaju akteri u predstavi i kakav je zaplet?
Strašno ruganje
- Dina Vukelić je napisala četiri priče. U predstavi šest glumaca odigra tridesetak uloga. To je samo po sebi zanimljivo, jer na gotovo praznoj pozornici, uz minimalne presvlake, oni igraju djecu, veću i manju, roditelje, braću, učiteljice, generaciju kojoj sami i ne pripadaju, ali su po godinama dovoljno mladi da znaju kako to treba odigrati. Osim toga, nije riječ o nekom dokumentarističkom realizmu. Itekako smo se potrudili da riječi koje se vežu za vršnjačko nasilje postanu prepoznatljive svim generacijama. To o čemu se u predstavi govori nikako nije samo problem školske generacije. Kad vidimo to strašno ruganje i govor mržnje, pohlepu, zluradost, preziranje i nasilje nad drukčijima, indolentnost institucija, zlatnu mladež, teror društvenih mreža i neprekidni online svijet u kojem se gotovo isključivo živi, e tada možemo slobodno reći da je ‘Ako kažeš, gotov si’ predstava za sve generacije. Od 5. razreda osnovne škole pa nadalje. Glumci su se odlično snašli. Puno treniramo. Treba to uspjeti, u jedan sat proći 30 lica - o predstavi će.
Tri djeve
Krešo Dolenčić je i sam otac troje djece: Marta je upisala Akademiju likovnih umjetnosti, Đuro je u Klasičnoj gimnaziji, a Nikola je u četvrtom razredu Osnovne škole “I. G. Kovačić”. Prije toga klinci su bili u OŠ Remete.
Krešo i Ana Dolenčić s lutkama koje su napravili za predstavu Zagrebački vremeplovci u Zagrebačkom kazalištu lutaka
- Sve što bih iz osobnog iskustva na temelju vršnjačkog nasilja imao reći sasvim je zanemarivo i nevažno. Unatoč statistikama, moja su djeca rasla i rastu u školskim i obiteljskim sredinama u kojima su me ti problemi, na sreću, preskočili - nastavlja redatelj koji je odrastao prvo na Borongaju, u tzv. limenkama. Išao je u, za tadašnje prilike, vrlo naprednu školu “Božidar Maslarić”, zatim je bio u Laginjinoj pa u Klasičnoj gimnaziji. O svojem odrastanju može reći samo sve najbolje.
- Ne mogu se sjetiti ničega što bi me stavilo pod povećalo nekog zlostavljanja. Imali smo silnih pustolovina, jurili na biciklima. Završio sam u Klasičnoj gimnaziji, koja ne da nije bila mjesto nekih loših pojava, nego, baš suprotno, bila je to škola sa zbornicom dostojnom najdubljeg poštovanja, s roditeljskim sastavom jednostavnih, skromnih i složnih ljudi, najrazličitijih intelektualaca. Pa su to nekako prenijeli i na nas. Klasična gimnazija koju sam pohađao bila je, siguran sam, najsvjetlija točka mojeg odrastanja, mjesto gdje je ‘nasilje’ bilo strana riječ - opisao je svoj put dječačkih i mladenačkih dana.
Kao što je poznato, rado je pozivan i viđen redatelj u hrvatskim kazalištima i jedan od malobrojnih domaćih režisera koji osim dramskih tekstova uspješno režiraju opere; njegove režije lektirnih opera i opereta Gotovčevih, Zajčevih, Tijardovićevih, godinama su na repertoaru naših kazališta i gledaju ih generacije. A lani je premijerno u zagrebačkom HNK izvedena “Čarobna frula” u njegovoj režiji, dobila godišnju Nagradu Vladimir Nazor za predstavu sezone. Predstava je rasprodana u HNK...
Proba predstave Buba u uhu redatelja Krešimira Dolenčića
- O razlozima uspjeha ne znam govoriti. Čast mi je bila raditi ‘Čarobnu frulu’. To je baš nešto jako po mojoj mjeri. Mislim da sam ponudio zanimljiv koncept. S jedne strane suvremen i aktualan, a s druge strane maksimalno poštujući i bajku, ali i svu alegoriju i simboliku koju krije ta opera. A tu su, naravno, i sjajni suradnici. Simon Bejer, scenograf i kostimograf, pa Leo Mujić, Mirna Sporiš u koreografiji, Marta Tutiš i Vedran Komerički kao izvanredni pomoćnici režije. Veliki maestro Bareza koji sigurno i s velikim znanjem i iskustvom vodi sve redom hrvatske soliste (dijalozi su na hrvatskom), na čelu s Tomicom Mužekom, Ozrenom Bilušićem, Ljubom Puškarićem, Ivanom Lazar, Lidijom Horvat Dunjko, Markom Špeharom, genijalne djevojčice iz zbora Zvjezdice pa odličan zbor... i naravno iznad svega taj ljekoviti izvor mira i spokoja i dobrih misli, Mozart - reći će o blockbusteru na kazališnoj blagajni. Krešo Dolenčić profesor je na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je njegova klasa kao završni ispit proljetos radila “Lude dane” koji su 80-ih igrali u Gavelli. Ima li elemenata da se isti tekst ponovo postavi na profesionalnu scenu zbog hektičnosti spojene radnje dvaju pisaca koja baš odgovara duhu vremenu u kojem živimo?
S čime na pozornicu
- Paolo Magelli je spojio Beaumarchaisa i Von Horvatha u ‘Lude dane’. Ne vjerujem da je to učinio prvi, ali to je bila vrlo, vrlo važna predstava. Imao sam sreće biti mu u ono vrijeme asistent. Svaki za sebe ti tekstovi se i ne bi trebali izvoditi, ali zajedno čine jednu moćnu cjelinu, premda ih dijeli više od dvije stotine godina. Od prvog dijela ‘Figarova ženidba’, gdje pratimo frivolna zbivanja na jednom propalom dvoru grofa Almavive u osvit Francuske revolucije, pa do strašno točne anticipacije užasa nacizma, izbjeglištva, korupcije i rađanja jednoga groznog svijeta u komadu ‘Figaro se rastaje’ koji se događa kasnih dvadesetih godina 20. stoljeća. Da, ponovno postavljanje ‘Ludih dana’ bio bi dobar repertoarni potez nekog od hrvatskih kazališta - slaže se redatelj koji je u godinu dana u dramskom teatru radio “Brodolomke”, “Čini barona Tamburlana”, “Ciglu”, domaće tekstove....
- Da, puno radim domaće tekstove u posljednje vrijeme, što mislim da je potrebno, a s druge strane, i oni nađu mene. Od adaptacije ideje Ane Maras, koju je moja Ana radila za ‘Brodolomke’, preko teksta nepoznatog autora s kraja 18. stoljeća, do sasvim suvremene verzije ‘Cigle’ Filipa Šovagovića... Zanimljiv niz - komentira redatelj kojeg među projektima koje će raditi ove sezone izdvaja mjuzikl ‘Bambina’ prema tekstu Ane Tonković-Dolenčić i glazbi Nene Belana i Đavola, koji bi trebao biti premijerno izveden u povodu Valentinova u splitskom HNK. O podjeli u predstavi ne može govoriti jer, kaže, biti će audicija.
Dok mu je trenutno ovaj mjuzikl na pameti, teškim, s druge strane, smatra pitanje koju operu glazbom i libretom traži aktualno vrijeme.
- Glazba naime ima tu sposobnost da ne izražava ništa (Theodor Adorno) i da je oblikujemo, upotrebljavamo, često zloupotrebljavamo i prilagođujemo trenutnom konceptu, trendu, modi i slično. Stoga je odgovor na vaše pitanje - na desetke opera treba izvoditi. Ovisi i o mogućnostima - o stalnim ansamblima koji moraju biti nositelji repertoara. U operi, naime, nema prodavanja magle. Čuje se sve. Osobni afiniteti su mi uvijek ili Monteverdi ili barok pa preskačem 19. stoljeće i suvremenu operu. A volim i proizvoditi nove stvari. E, to bih volio puno više raditi, nove opere - zaključio je Dolenčić.