Predstava mladog redatelja Nenada Glavana (školovao se u Rimu) TABLE D’HÔTE, nastala u međunarodnoj suradnji umjetnika Hrvatske, Italije i Finske, nije uspjela kao ekspresionistički teatar a niti kao post-dramski.
Obiluje viškom ideja a manjkom realizacije. Mnogo se viče, mnogo se kriči, akteri su nagi, glazbe je iz svakog mogućeg stoljeća i razdoblja, ali ne postiže se ikakav efekt osim nervoznog scenskog eseja i produljenog glumačkog grča.
Sat i dvadeset minuta nižu se često maštovite slike, proviđene dosta čednom koreografijom Almire Osmanović, i same akterice, a u podlozi su tri tekstualna predloška lišena dramskog naboja. Troje mlađih pisaca, Finkinja Saara Turunen (r. 1981.), Talijan Emanuele Aldrovandi (r. 1985.) i našijenac Aleksandar Hut Kono (r. 1982) ispisali su vjenčić od tri dramski neproduktivna teksta, koja počivaju na prepričavanju, a ne radnji, i koja nametljivo “telefoniraju” o čemu su.
Redatelj nam ne ostavlja ključeve za čitanje svoga djela. Ne pomaljaju se ni likovi niti njihove “fikcije” nego pred nama teče dociranje u povišenom tonu.
Almira Osmanović jedina je pošteđena grčevite vike i jedina na sceni djeluje prirodno. S više energije i neposrednosti nego ekipa još posve mladih glumaca, odnosno studenata glume.
Oni igraju po više uloga a donekle se pamti Matino Antunović kao frustrirani mladi malograđanin sklon fašizmu, Marko Braić kao pokvareni liberalni političar, Denis Bosak kao pokvareni desni političar, a Maja Ožegović kao tobože samosvjesna konobarica.