“Imao sam više od deset godina kad sam prvi put gledao jednu premijernu izvedbu ovog tatinog djela. Petra Pana je tada plesala Melita Skorupski, što je često uobičajeno da tu rolu tumači balerina.
Predstavu je vjerojatno gledao neki menadžer iz Beča, jer je ubrzo postavljena u Theater an der Wien u koreografiji Aloisa Mitterhofera i ondje se zadržala pet-šest godina na repertoaru. 2009., povodom stote obljetnice očeva rođenja, ‘Petar Pan’ je izveden na Osječkom ljetu kulture, ali s glazbom na matricama.
Nježna avangarda
Nakon dosta godina, dakle, ova naša izvedba 2016. u Zagrebu, ide sa živim orkestrom, što je velika vrijednost i tome se jako veselim. Možda u nekoj dubokoj starosti opet doživim neku novu izvedbu za nove generacije klinaca. Jer, ‘Petar Pan’ je vječan“, podijelio je s nama emocije maestro Alan Bjelinski pod čijim će dirigentskim vodstvom 30. lipnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu biti premijera remek-djela njegova oca Brune Bjelinskog. Kultni lik Petra Pana škotski je književnik James Matthew Barrie stvarao od fragmenata svojih priča (zbirka “The Little White Bird”, 1904.), zatim ga je posložio u dramskom formatu (“Peter Pan or the Boy Who Wouldn’t Grow Up”) te ga je napokon locirao u roman “Peter and Wendy”, objavljen 1911. Nesputani um skladatelja Brune Bjelinskog (Trst, 1909. – Silba, 1992.) prirodno je i strasno komunicirao s dječjom utopijom slobode zakletog dječaka Petra Pana. U vrijeme kada je počeo pisati libreto i komponirati svoju viziju petarpanovske avanture, priča je doživjela tek jednu preobrazbu u drugi medij - Disneyjev dugometražni crtić iz 1953. Majstor Bjelinski prvi je koji je nježnu avangardu Petra Pana instinktivno osjetio u muzičkoj dramaturgiji. Dječji balet je završio 1966. i te je godine praizveden u HNK Zagreb, u koreografiji Nenada Lhotke i pod ravnanjem Mire Belamarića. Tako će, nakon 50 godina, Petar Pan na vilinskoj prašini glazbe ponovo sletjeti na pozornicu središnje nacionalne kuće.
“Zamislite si da imate jednog dosta starog tatu koji vas je dobio u 55. godini i prilično mladu mamu koja je dvadeset devet godina mlađa od njega... Dakle, u stanu s tri klavira, u kojem muzika 24 sata ne prestaje, rodio sam se ja, četri i pol godine poslije brata Dejana, i svi sviraju, stalno je kuća puna komorne muzike, pjevača, dirigenata, umjetnika svih kategorija, a usred svega jedan nasmijani čovjek, moj tata, koji užasno puno radi i ima jednu iznimnu duhovnu energiju čistog srca”, opisuje mi Alan Bjelinski prve impresije odrastanja u svijetu Brune Bjelinskog. “Imali smo televizor, crno-bijeli, naravno, i sjećam se da je izlazio tjednik Studio i tata je u njemu olovkom obilježavao što bismo trebali gledati. Nama je televizija bila kao predstava. Ako je bio neki dobar dokumentarac, recimo o Čajkovskom, ili neka dramska serija, ‘Korijeni’ ili ‘Jedrenjaci’, sve su to bile jake serije sa sjajnim glumcima, i to bi on obavezno zaokružio i sve smo to gledali.”
Ludička imaginacija
Slaže se da je njegov otac u svojim mnogim djelima, kako za odraslu tako i za dječju publiku (opera “Pčelica Maja”, baleti “Pinocchio”, “Petar Pan”, “Mačak u čizmama”), iskazivao ludičku dječačku imaginaciju.
“Imao je on i ranije dječjih djela u opusu, ali kad je dobio dva sina, vjerojatno se još više razbuktala ta neobuzdana dječja igra u njemu. Jer, mi smo bili stalno na igralištu, ganjali smo nogomet, tata nas je vodio na Sljeme, planinarili smo... Ulio je neki asketski način odgoja u nas. Život nam je bio pun igre i velike ponude razmišljanja o lijepom. On je kao sveučilišni profesor ljeti imao skoro dva mjeseca praznika, i u zimu dva tjedna, tako da je sve svoje slobodno vrijeme odvajao za nas. Nesebično nam je davao puno svoje energije upućujući nas u lijepe vizije života. Ja se to nekako trudim nastaviti, došao sam do 52. godine života i nikako da izađem iz tog filma.
Preko dvije stotine djela
Mislim da je on pogodio pravu zlatnu nit življenja”, kaže dirigent i skladatelj Alan Bjelinski i svjedoči o nevjerojatnoj radnoj disciplini Brune Bjelinskog: “Svaki put je na kraju djela napisao gdje je ono nastalo i koji je to datum. Tako da je i u dobi između sedamdesete i devedesete godine života bio nevjerojatno plodan kompozitor, a ja sam bio mladi fakin koji uopće nije bio svjestan da se tata svaki dan diže u pet ujutro i da stvara dok mi spavamo. On je u osam ujutro već bio gotov jer je znao da će početi galama po stanu, da će svaki raditi svoje - Dejan violinu, mama klavir, ja klavir, i da on mora stisnuti do pet ujutro. Bio je izuzetno discipliniran čovjek, nikad nije pušio, pio, i svaki dan je radio. Ako imaš takvu disciplinu, hoćeš-nećeš dostigneš preko dvije stotine djela koje je napisao.”