Na Bogojavljanje 19. siječnja u pravoslavnom svijetu svećenik baca u vodu križ za kojim skaču muškarci, svaki u nadi da će ga baš on uloviti, jer pred onim kojem raspelo dođe u ruke, vjeruju, godina je sreće i prosperiteta.
U makedonskom Novom Selu, nedaleko Štipa, 2014. dogodilo se da je za križem skočila, i ne samo skočila, već ga i uhvatila - žena. Djevojčin čin izazvao je konsternaciju, a potom bijes crkvenih vlasti i kraja, proglasili su je “luđakinjom” koja se usudila oskrnaviti tradiciju.
To je i okosnica priče o kojoj govori film “Bog postoji, njeno ime je Petrunija”, makedonske redateljice Teone Strugar Mitevske. Premijera “Petrunije” bila je nedavno u Berlinu, u natjecateljskom dijelu festivala; film, nastao i u hrvatskoj koprodukciji, odlično je primljen kod publike.
Prošli je mjesec, pet godina iza prijelomna događaja, u Štipu za križem skočila i uhvatila ga ponovo - žena, a tamošnji joj ga je svećenik bez problema ostavio u rukama. Strugar Mitevska mirno može reći da je i njezin film, barem dijelom, pridonio društvenim promjenama.
Film iz frustracije
Gostujući u Zagrebu, na konferenciji koja se bavi ulogom žena u filmskoj industriji u organizaciji Društva hrvatskih filmskih redatelja, Strugar Mitevska, još pod dojmom reakcija publike u Berlinu, zadovoljno kaže da je “Petrunija” nastala iz - frustracije.
“Pokušali su joj oduzeti križ, ali se nije htjela predati. Sutradan je dala intervju za lokalnu stanicu potičući više žena da u budućnosti skoče za križem.
Sjećam se kako me je Labina (Labina Mitevska, sestra i glumica, op.K.D.) nazvala, vrlo uzbuđena. Tad sam radila na našem prethodnom filmu, a ona je kazala: mislim da imamo sljedeći film. Nazvala sam Elmu Tataragić, scenaristicu, i krenule smo raditi. Mnogi s kojima smo razgovarale na početku priprema za film bili su zbunjeni našim zanimanjem za priču o toj “ludoj”, “poremećenoj”, “problematičnoj” mladoj ženi. Nama su pak te reakcije otkrivale prirodni refleks društvenog konformizma te mizoginiju koju podržavaju duboko ukorijenjene patrijarhalne norme unutar našeg društva.
Bilo je frustrirajuće i uznemirujuće. Priča o Petruniji i nastala je iz te frustracije. ‘Bog postoji, njezino je ime Petrunija’ priča je o ženi protiv patrijarhalnih normi, ali to je više priča o pojedincu koji se bori protiv strukture moći, lanca zapovijedanja, hijerarhije i institucija koje ga podupiru.”
Bog je muško
Za snimanja je, govori, bilo teško ući u lokalnu zajednicu. Film je snimljen u Štipu, tamo gdje se stvarni događaj i zbio.
“Čim smo stigli u Štip, šest mjeseci prije početka snimanja, moja je sestra poslala pismo mjesnim crkvenim vlastima u kojem ih obavještavamo o našim namjerama. U tom je pismu navela puno ime filma: “Bog postoji, njeno ime je Petrunija”. Tjedan dana kasnije primili smo službeno pismo u kojem se navodi sljedeće, naravno ne citiram riječ po riječ: Mi, crkva odbijamo imati bilo kakve veze s vašim filmom i samo da znate da Bog postoji i da je muškarac.
U pismu su dodali da nam ne daju dopuštenje za snimanje, a učinimo li to, tužit će nas. Ipak smo snimili dio u crkvi i sad čekamo kako će se stvari razvijati nakon što film krene u distribuciju u Makedoniji. Umjetnost mora biti hrabra, treba ići ispred vremena, umjetnost mora provocirati!”, govori Strugar Mitevska.
Iako se film temelji na istinitoj priči, sa stvarnošću se poklapa jedino trenutak hvatanja križa i sukob oko djevojčina prava da ga zadrži. “No, taj trenutak otkriva stvarnost bolje od bilo koje društvene analize. Iz te početne pozicije koja se temelji na stvarnom događaju dalje smo razvili scenarij, stvorili karakter hrabre žene čije je strpljenje iscrpljeno, iscrpljena je njezina poslušnost društvenim normama, ona se odlučila probiti van iz svog očaja. Žalosno je da je i danas rijetko shvaćena ozbiljno. Njena priča izaziva smijeh sugovornika, takva je njihova neposredna reakcija. To je toliko frustrirajuće da je uznemirujuće. Odlučile smo napraviti ovaj film ne bi li potaknule kritičku diskusiju o ulozi žene u crkvi, o jednakosti, o pravdi.”
Film je na ovogodišnjem Berlinaleu dobio glavnu nagrade ekumenskog žirija i Gilde, udruge njemačkih kinematografa.
“Na moje veliko iznenađenje na svjetskoj premijeri u Berlinu publika od 1700 ljudi nije se mogla prestati smijati, bilo je to nevjerojatno iskustvo. Film je pun humora, ali ne i na prvu loptu, nisam bila sigurna koliko će ga strana publika uspjeti uhvatiti. Za premijere pokraj mene je sjedila njemačka ministrica kulture i nije se prestajala smijati. Bilo je to poprilično postignuće za mene koja obično radim vrlo mračne priče koje su teške za progutati. Nemojte ovo shvatiti pogrešno, Petrunija ostaje drama, ali sa smiješnim tonovima. Ako je suditi prema pokazateljima iz Berlina, film bi trebao funkcionirati što se tiče publike, ali nikad se ne zna. Dobra stvar je da je već prodan na 15 različitih tržišta, što je na današnjem tržištu prilično postignuće.”
Obiteljska dinamika
Ovo je peti igrani film Strugar Mitevske, redateljice koja se uglavnom bavi teškim temama društvene nepravde i okoštale patrijarhalne zajednice. Svi njezini filmovi nastaju u produkciji koju vodi sestra joj Labina, glumica i brat Vuk, scenograf.
“Našu suradnju počeli smo iz nužnosti, jer dok smo radili na našem prvom filmu “Veta” postalo nam je očito da je jedini način na koji možemo kontrolirati naš kreativni proces taj da sami proizvodimo vlastite filmove. Labina je već tad iza sebe imala uloge u “Prije kiše” Milča Mančevskog, “Želim te” Michaela Winterbottoma i druge, a budući da je ona najrazumnija od nas troje, brat i ja odlučili smo da ona bude producentica. Na neki način Labina nije imala izbora, bila je to stvar obiteljske dinamike.
Danas ne mogu zamisliti da funkcioniram na drugačiji način. Vuk je moj primarni suradnik, radi scenografiju, ali zapravo mnogo više od toga, zajedno konstruiramo vizualni identitet svake naše priče. Labina nastavlja glumiti i producirati sve naše filmove. Ono što smo uspjeli postići jest razdvojiti obiteljske od profesionalnih stvari, ne uvijek, ali uglavnom. Kada radimo radimo, tad prestajemo biti brat i sestre, kad smo svađamo, tad smo opet rod.“