Redatelj Aleksandar Popovski svojom je inscenacijom Shakespeareova “Kralja Rikarda III” u zagrebačkoj Gavelli prilično čisto prerezao gordijski čvor vječito zauzlan između slavnog dramatičara i hrvatske pozornice: njegovi su komadi predugi i s previše likova da se igraju cjelovito, a kraćenja im oduzimaju duh i ironiju.
Shakespeare se u nas dulje od stoljeća prevodio u neprirodan, silom stihovan jezik. Pa su takvi prijevodi (u najranije doba adaptacije s njemačkoga), još skraćeni, na scenu donosili često jedino retoriku, patetiku i, recimo to tako, pametovanje.
Ovaj prijevod, djelo Andyja Jelčića, tečan je i nenametljiv, dovoljno raskošan da ponese genijalnu rječitost piščevu a opet, senzibilitetom, sintaksom i ritmom, nadaje se kao suvremen idiom, onakav kakav je dakle i bio i Shakespeareov jezik njegovim suvremenicima. Zato uz njega vrijeme prolazi brže, a možda ga je zato lakše i sažimati. Ovdje su ga dramaturg Dubravko Mihanović i redatelj skratili dobrano više nego dvostruko. Ali nisu ga unakazili jer što nije odigrano to je prepričano, jezgrovito, u telopima projiciranim na prozirnu tkaninu koja zatvara takozvani četvrti zid. Šezdesetak imenovanih likova i još toliko statista svedeno je na petnaest.
Duh vremena
Dramaturgija po sebi ne čini predstavu, a ova je dobra, čak možda i odlična, zato što je redatelju uspjelo da, uza svu suvremenost, rekonstruira i duh vremena iz kojega tekst dolazi: prosječan um čas je uronjen u srednjovjekovno praznovjerje a čas u renesansno racionalno. I likovi ove tragedije takvi su: čas racionalni pragmatici, čas praznovjerna čeljad kojoj su duhovi jednako stvarni koliko i ljudi.
Ova, rekao bih, razuzdana tragedija publiku će zanimati i ako nikad nije čula za Shakespearea ili u životu pročitala knjigu. Dovoljno je da voli tv-serijal “Igru prijestolja”.
Režija je gotovo posve usredotočena na pojavu naslovnog lika kojega Ozren Grabarić igra tako da ga publika voli, premda eto spletkama ubija sve oko sebe, braću, njihovu djecu...
Uloga je postavljena tako da Grabarić neprestano prelazi onaj spomenuti četvrti zid, odnosno obraća se publici kao takvoj, a to ne može činiti ako nastupa kao Kralj Rikard III, nego je eto glumac Ozren Grabarić koji tako i tako igra taj lik. Publika zna da je i on svjestan “prevare” ali na nju pristaje budući da je glumac u svemu što izvodi izvrstan. Rikarda III dao je kao kripla držanjem tijela i jednim umetkom između obraza i desni, s pomoću kojeg kvari lice i glas. Ne kreira lik nekakvog čistog psihopata, nego prije zakinutog čovječuljka, kojega fizička nakaznost, natprosječna inteligencija i slabost karaktera vode iz zločina u zločin.
Suverena režija
Redatelj i autor scenografije, niza stepenica koji jesu efektne ali koče mizanscen i donose možda stanovitu pretjeranu shematičnost u zbivanje. Kostimi Marite Ćopo pseudohistorijski su za sve likove osim za naslovni. Rikard je odjeven u odjeću današnju, crno-bijelu e da bi prezentirao svevremenost svoga hudog karaktera i, još više, svevremenost borbe za vlast, uvijek iste, uvijek nemilosrdne.
Glazba Marjana Nećaka komponirana je kako smo navikli od ovoga autora: mnogo dubokih tonova, mnogo ponavljanja i jedan sloj rekao bih balkanske melodije, duboko pohranjene u vrijeme.
Aleksandar Popovski nije prvi put ovako suvereno režirao Shakespearea u Gavelli. Prije evo gotovo točno deset godina postavio je “San ivanjske noći”. Predstava je možda bolja od ove utoliko što je glumački raznovrsnija i ujednačenija.
Naime, po svemu dominantan Grabarić na neki način “jede” ostale protagoniste, gotovo kao da ih i ne sluša, i ne mogu se svi s tim nositi.
Neki su glumci međutim odlični. Prije svega Hrvoje Klobučar kao Kralj Edvard IV. Klobučar je napokon izašao iz “sigurne zone” i glumi otvoreno, snažno, u usporedbi s inače njegovim kodom, rekao bih veselo mahnito. Punih pluća, napukla glasa daje i naglu ćud, i okrutnu narav ali i ipak ljudsko srce odlazećeg kralja veoma hrabro i pamtljivo. Odlična je i Bojana Gregorić kao Kraljica Margareta, a među malim ulogama, “zastupnika” publike iz partera energično i duhovito igra Filip Šovagović. Solidna je Martina Čvek kao Lady Ana, a još bih izdvojio Svena Medvešeka kao Lorda Riversa i Đorđa Kukuljicu kao Ubojicu.